(uto) 10.5.2016. 21h // Kino Europa – Velika dvorana

Homo sapiens / Homo sapiens

Austrija, 2016. 94', DCP
Režija: Nikolaus Geyrhalter · Scenarij: Nikolaus Geyrhalter · Fotografija: Nikolaus Geyrhalter · Montaža: Michael Palm · Produkcija: Nikolaus Geyrhalter, Michael Kitzberger, Wolfgang Widerhofer, Markus Glaser – Nikolaus Geyrhalter Filmproduktion GmbH

Postoje didaktični autori u čijim je doksima izgovoreno toliko riječi i koji imaju toliko sugovornika da im se radovi doimaju poput PowerPoint prezentacije. Ali isto tako postoje autori poput Nikolausa Geyrhaltera u čijim je radovima izgovoreno malo riječi, ali su zato slike tu koje jako puno govore. Najnoviji Geyrhalterov doks može se na neki način promatrati i kao produžena ruka njegova remek-djela Pripjat, koji je promatrajući zabranjenu zonu oko Černobila pokazao kako izgleda postapokaliptički svijet ispražnjen od ljudi. Tu i tamo uletjet će mu u kadar neka luda duša koja u tom sablasnom krajoliku nastavlja živjeti i raditi bez obzira na smrtonosnu dozu radioaktivnosti. Jedan stariji par reći će mu da su se vratili u černobilsku zonu sumraka jer su se osjećali nostalgično i čeznuli za domom, bez obzira na zdravstvena upozorenja. „Što nam radioaktivnost može učiniti u našoj dobi?“, kaže jedan od njih. Zato Pripjat pristupa doksu kao SF, ali i kao crnohumorna komedija. Slični prosede koristi Geyrhalter i u najnovijem komadu Homo sapiens, samo što su njegovi krajolici još sablasniji i prazniji. Opustjeli parking za bicikle. Travke koje izbijaju iz asfalta, koje ipak nisu one Les Herbes folles koje nam je podario Alain Resnais. To su postapokaliptične travke u eri post-Fukushime. Eri starih napuštenih kina, ruševnih kazališta, projekcijskih dvorana i akvaparkova. U Geyrhalterovu filmu nije izgovorena ni jedna jedina riječ. Ali zato on ima slike. Slike napuštenih zgrada, praznih obiteljskih kuća, prodavaonica, kina, bolnica, ureda, škola, biblioteka, zabavnih parkova i zatvora. Bar u kojem raste paprat. Trava koja raste iz pukotine asfalta. Ptice koje lete iznad kupole ugašenog reaktora. Zvuk kiše. Nijeme slike koje ostavljaju dovoljno prostora za kontemplaciju. Sablasne lokacije koje u sebi kriju tragove ljudske egzistencije, transformirane u nijeme svjedoke zaboravljene civilizacije koja nam je donijela umjetnost, industriju zabave, tehnologije, ideologije, ratove, nuklearne i ekološke katastrofe. U seriji precizno komponiranih širokokutnih kadrova, Geyrhalterova statična kamera pokazuje apokalipsu sada i ovdje. No iako u njemu nema ljudi, njegov začudni komad, koji bi se mogao izložiti u bilo kojoj prestižnoj galeriji kao muzejska videoinstalacija, čiji kadrovi ponekad prizivaju duhove eksperimentalnog filma Wayward Fronds (Lelujave krošnje) u režiji Ferna Silve, priča o budućnosti ljudskog roda. (Dragan Rubeša)

Nikolaus Geyrhalter rođen je 1972. u Beču. Režiser je, snimatelj, scenarist i producent. Kad je imao 22 godine, osnovao je vlastitu producentsku kompaniju. Na lanjskom Subversive Film Festivalu predstavio je svoj izvrsni film Dugi niz godina. Iz mnoštva autorovih doksa, od kojih su neki prikazani i na našoj festivalskoj sceni, valja izdvojiti Kruh naš svagdašnji, Bolnicu Dunav, Pripjat i Godinu nakon Daytona.