(sri) 11.5.2016. 18 h // Kino Tuškanac

Ljubavni susreti / Comizi d'amore

Italija, 1964. 90', 35mm
Režija: Pier Paolo Pasolini · Scenarij: Pier Paolo Pasolini · Fotografija: Tonino Delli Colli i Mario Bernardo · Montaža: Nino Baragli · Produkcija: Alfredo Bini – Arco Film

Ljubavni susreti ili seksualni odgoj Piera Paola Pasolinija. Ne iznenađuje što je Pasolini bio prvi talijanski intelektualac, ne samo filmaš koji je poduzeo istraživanje seksualnog života Talijana, po uzoru na slavne Kinseyjeve izvještaje koji su secirali tabue američkoga društva pedesetih. Ovaj dokumentarac u stilu cinéma vérité autorov je pokušaj demistifikacije seksualnosti. Prvi talijanski psihoanalitičar Cesare Musatti i književna ikona Alberto Moravia u ulozi su interpretatora. Moravia na samom početku predviđa kako će Talijani ili lagati ili neće htjeti odgovoriti na Pasolinijeva pitanja – u toj je mjeri seks tabu, ne samo na filmu, već i u svakodnevnim razgovorima i društvenim odnosima. Ono što pritom cijelo vrijeme izbija u prvi plan jesu goleme svjetonazorske razlike između modernog i zbunjenog sjevera (koji proživljava raspad buržujske ideologije koji je Pasolini opisao u svojem Teoremu) i arhaičnog, u rigidnosti stavova okamenjenog juga, gdje su i dalje česta ubojstva iz ljubomore, a mladim djevojkama njihove obitelji zabranjuju rad: „To je drugi planet“, riječima jedne sugovornice. Ekonomska neravnopravnost juga odražava se i u seksualnosti (koja je oduvijek išla ruku pod ruku s eksploatacijom). Pasolini putuje i intervjuira djecu, studente, nogometaše, intelektualce, radnike i seljake u Milanu, Bologni, Rimu, Kalabriji i Siciliji. Jedina klasa koja upadljivo nedostaje jest buržoazija – njezini pripadnici čine tihu većinu koja uokviruje konformizam koji je toliko upadljiv iz odgovora ispitanika, a „konformizam je tvrdoglavo inzistiranje onih koji su suštinski nesigurni“. No nemojmo se zavaravati, koliko god se stavovi prema seksualnosti danas činili otvorenijima, i dalje prevladava dobri stari konformizam, iako ovog puta s YOLO predznakom. U možda najzanimljivijem segmentu doksa Pasolini komparira izjave prikupljene na raznim talijanskim plažama uz podnaslove kao što su: seks kao hobi, seks kao čast, seks kao uspjeh i seks kao dužnost. Pasolinija iskreno zanimaju odgovori njegovih sugovornika, koliko god ih nemušto mucali. Iza zadrtosti i predrasuda traži obrazloženje stavova, želi da njegovi sugovornici sami promisle zašto tako misle. Jer razumjeti stvari znači da nas one više ne mogu šokirati, a to je prvi korak prema emancipaciji. No Pasolini razočarano konstatira kako može samo zabilježiti stanje, toliko o seksualnom oslobođenju. Tobožnje talijansko ekonomsko čudo nije popratilo ekvivalentno duhovno i kulturno čudo. Homoseksualnost („ta strašna stvar zvana seksualne abnormalnosti“) očekivano je najveći tabu, za nju su rezervirani gađenje i sažaljenje. Pobačaj (ilegalan do 1978.) i razvod (ilegalan sve do 1970.) također nisu daleko. Zanimljivi su i stavovi prema prostituciji i slavnom Merlinovu zakonu iz 1958., kojim ju je talijanska država zabranila. No prostitucija je tu još od Nerona, a prostitutke su se iz bordela samo premjestile na ulice, gdje psuju demokršćansku stranku – ukidanje seksualne eksploatacije nemoguće je bez ukidanja ekonomske eksploatacije. Završni kadrovi vjenčanja Tonina i Grazielle zaokružuju cijelu sliku: „Neka im ljubav bude obogaćena osvješćivanjem njezine prave prirode“, Pasolinijev je vjenčani blagoslov. Bilo bi ih zanimljivo ponovno posjetiti, pa makar u vidu nekog bizarnog reality showa. (Dina Pokrajac)

Titlovi su na engleskom jeziku.

Pier Paolo Pasolini (1922. – 1975.) jedna je od najznačajnijih osoba u ne samo filmskom već i ukupnom kulturnom životu Italije 20. stoljeća. Riječima jednog kritičara: „Kada bismo zamislili Normana Mailera, Trumana Capotea, Gorea Vidala, Camille Paglia, Madonnu, Martina Scorsesea, Spikea Leeja, Michaela Moorea i Noama Chomskoga objedinjene u jednoj osobi, tek tada bili bismo blizu da razumijemo utjecaj koji je Pasolini izvršio na talijansko društvo“. Filmove je često snimao prema književnim djelima, inspiriran borbom protiv konformizma i religijske indoktrinacije. Radikalnih stavova u raznim sferama svoga života, Pasolini je 1968. godine bio do te mjere revolucionaran da je ustao protiv samih revolucionara. Za njega su studenti bili srednja klasa nesposobna za provođenje revolucije, što je izložio u pjesmi Il PCI ai giovani (Talijanska komunistička partija mladima). U njoj kao priznati ljevičarski intelektualac ismijava i osuđuje pobunjene studente (pjesma završava stihom U takvim slučajevima, policiji se daruje cvijeće, prijatelji). Taj je slučaj u Italiji i danas predmet polemika. Kontrast između njegova prvog i posljednjeg filma ogroman je: iako provokativan, Accattone (1961.) stilom podsjeća na neorealizam, dok Salò: 120 dana Sodome (1975.), snimljen prema motivima de Sadeove istoimene knjige, predstavlja nadrealnu alegoriju fašizma u kojoj se javljaju scene jedenja izmeta i rezanja ljudskog jezika nožem. Jedan je revoltirani francuski kritičar svojedobno izjavio i da se ovaj film može prikazati kao oslobađajući dokaz za Pasolinijeva ubojicu. Ironijom sudbine i sam Pasolini postaje ritualna žrtva fašizma, što je bio čest motiv njegovih filmova.