Dokukino KIC / 11. do 14. svibnja / 19.00 i 21.00

HOMMAGE: Intervju s Raymundom Gleyzerom

Raymund-Gleyzer

Tomás Gutiérrez Alea[1]

Na Međunarodnom filmskom festivalu u Pesaru, Italija, 1973. (isječci)

Ja sam argentinski filmaš, snimam filmove od 1963., svi su o političkoj i socijalnoj situaciji u Latinskoj Americi. Pokušavam pokazati kako postoji samo jedan način koji može dovesti do temeljitih strukturnih promjena na našem kontinentu: socijalistička revolucija. Kao što je Che Guevara pisao: „Revolucija mora biti socijalistička, ako nije, onda je parodija revolucije“.

Naša je misija kao revolucionara i političkih filmaša pridružiti se borbi naroda i pridonijeti joj koliko god možemo našom ideologijom. U mojoj zemlji Argentini nemoguće je raditi filmove unutar sustava jer cenzura prožima ne samo političke filmove već i sve ljudske odnose. Zato preferiramo raditi filmove izvan sustava, i pokazivati ih malim grupama ljudi. To što su u pitanju male grupe nije samo po sebi važno; prošle godine u Cordobi, kad su studenti zauzeli sveučilište, Vrijeme žeravice vidjelo je 3000 ljudi. To je iznimka, obično se skupi dvadesetak ljudi, no po mom mišljenju, bolje je prenijeti jasnu ideju dvadesetero ljudi negoli zbunjujuće ideje tisućama, a upravo bismo to činili kad bismo radili za sustav.

Htio bih govoriti o svom osobnom iskustvu. Imam mnoge prijatelje koji bismo mogli nazvati „progresivcima“ koji se bore za socijalizam, ili pokušavaju, no uvijek rade sami, razmišljajući o problemima stvarnog osvješćivanja[2] i mjesta intelektualaca u narodnoj borbi.

Mnogi od njih stvarali su filmove koje obuhvaćamo imenom „latinoamerička kinematografija“. Iz tog iskustva, individualno i grupno, nije proizišlo ništa dobro, a uključujem tu i sebe. To je stoga što je osnovni problem kad snimamo film finalni gledatelj samog proizvoda. Svi su razmišljali o tom problemu; kako doprijeti do baze, običnih ljudi, ne samo u teoriji već i u praksi; raditi filmove za ljude i o konkretnoj metodi kako to postići.

Mogli bismo raspravljati o teoriji zauvijek, no pravi je problem u tome kako doprijeti do stvarne osobe, radničke klase, ljudi koji obolijevaju u tvornicama, oni zaslužuju barem našu podršku. Moramo premostiti vlastita ograničenja, kao intelektualci srednje klase moramo doprinijeti njihovu znanju i poslati jasnu poruku. Shvatili smo da moramo ostvariti kontakt s bazom, s ljudima koji se svakodnevno bore na ulicama. Nismo nikad ostvarili taj kontakt.

Godine 1969. svjedočili smo kako je radnička klasa subvertirala sve: vojsku, birokraciju, sindikate, i možda smo promijenili naš paternalistički stav. Ili ne razumijemo radničku klasu, ili govorimo u njezino ime bez da nas itko išta pita. Strateška je pogreška s naše strane distancirati se od narodne borbe. Situacija je još gora za intelektualca koji želi doprinijeti revoluciji.

Stoga vjerujem kako je ključna inkorporacija političke organizacije, organizacije s konkretnim planom kako da preuzme vlast. To je misija revolucionarnog filma; ako nije, onda je u pitanju samo govorenje u prazno. Ako nije, samo lajemo u ništa.

Ne znam jesam li bio dovoljno jasan. U Cine de la Base proveli smo nekoliko mjeseci pokušavajući riješiti tehničke probleme, nismo brinuli o ničemu drugom: samo o tome gdje razvijati, gdje montirati, tko će napraviti ovo i ono. Kada smo uspjeli riješiti te tehničke probleme, shvatili smo da naš rad sa Cine de la Base neće biti potpun dok se ne pridružimo konkretnoj političkoj grupi, koja ima stvaran plan kako preuzeti vlast u Argentini. Ako ne, onda nismo politički filmaši, već diletanti koji su odvojeni od nacionalnog projekta našeg naroda.

Što radimo u Cine de la Base, osim što snimamo i distribuiramo filmove poput Izdajica (Los traidores, 1973.)? Oformili smo tri divizije. Prve dvije produciraju filmove, a treća je posvećena grafičkim materijalima. Kad jedna grupa producira, druga distribuira i vice versa. Mislimo kako je iznimno bitno imati vlastite prostore za prikazivanje, stoga gradimo mala kina, jer film ovisi o gledatelju. Ako je ideologija filma jasna i revolucionarna, moramo doprijeti do ljudi; moramo riskirati da im približimo naše radove, jednako kao što smo riskirali živote snimajući ih u undergroundu.

Film je instrument buržoazije; stvoren je kako bi služio toj svrsi. Kako bismo gledali film, trebamo kinodvoranu, projektor itd. Zbog toga je nemoguće pokazati film u tvornici. Nismo još iznašli način kako koristiti film kao oruđe radničke klase. Upravo stoga gradimo kina u susjedstvima, s bilo kojim materijalom koji nam je na raspolaganju: drvetom, metalom itd. Već imamo kino za 200 ljudi, a ime mu je Cine de la Base. Planiramo izgraditi još 50-ak kina, a to je ključno kako bismo imali naš vlastiti kanal distribucije.

Konačno, kada kažemo da je film instrument, ne mislimo kako je kamera vojno oružje, već kontra-informacijsko oruđe, to je prava vrijednost te vrste filma.

S engleskog prevela Dina Pokrajac

________________________________________

[1] Tomás Gutiérrez Alea (1928. – 1996.) bio je kubanski revolucionarni filmaš i jedan od osnivača Instituto Cubano del Arte e Industria Cinematográficos – ICAIC (vidi: Memorias del Subdesarrollo, 1968.) (op. prev.).
[2] Conscientização je popularan edukativni i društveni koncept utemeljen u postmarksističkoj kritičkoj teoriji koji je osmislio i razvio brazilski pedagog i teoretičar edukacije  Paulo Freire (vidi: Pedagogia do Oprimido Pedagogija potlačenih, 1968.)  (op. prev.).