Sudjeluju: J.K.Galbraith, Costas Lapavitsas

Kriza europskog kapitalizma izašla je na vidjelo u Grčkoj prije nekoliko godina. Poznati obrazac postojećeg sistema tu se pojavio u najjasnijem obliku: prekomjerno zaduživanje zemlje da bi tamošnje političke i ekonomske elite očuvale svoje položaje, desetljeća deindustrijalizacije, konačno podvrgavanje nacionalne privrede kapitalu jezgre EU.

Budući da je Grčka članica eurozone, usko je vezana za monetarni mehanizam ključnih članica EU-a i njihove interese. To znači i da je svaki ekonomski (a onda i politički potez jer u trenutnim okolnostima u kojima se Grčka nalazi, svaki ekonomski potez ima dodatne političke posljedice) potez snažno povezan s odnosom prema euru.

Dakle, odnos prema eura odlučujući je prema pitanju daljnjeg razvoja Grčke. Lapavitsas zastupa mišljenje da se grčki razvoj jedino može ostvariti izlaskom iz eurozone (tzv. Grexit). Pritom ne smatra da je taj izlazak cilj po sebi, nego da je on sredstvo da bi se uopće mogla ostvariti ekonomska politika koja grčkom društvu jamči zadobivanje kontrole nad svojim proizvodnim snagama kao i pokretanje pravog društvenog razvoja.

Ipak, taj stav koji su dijelili i drugi političari u Grčkoj, prije dvije godine, nije prevladao. Tsipras je odlučio društvene promjene pokušati ostvariti unutar eurozone.

Profesor Galbraith, iako je surađivao s ministrom Varoufakisom koji se na kraju razišao s Tsiprasom, pokušava sagledati rizike, dobre i loše strane Grexita. Svjestan je da su troškovi u ovom trenutku preveliki za Grčku, ali isto tako dovodi u pitanje što bi Grčkoj donio izlaska iz eurozone.

Osnovno pitanje koje je važno za Grčku, u ovom slučaju vrijedi i za Hrvatsku – može li i pod kojim uvjetima država na periferiji europskog kapitalizma ostvariti društveni razvoj (dakle, za većinu društva, ne za kapital) ako ima vlastitu valutu, odnosno ako je prihvatila euro?