Prevoditeljice: Mirna Šimat i Maja Ručević
Urednik: Srećko Horvat
Za izdavača: Nikola Devčić
Oblikovanje: Dejan Dragosavac Ruta
Godina izdanja: 2012.

Kako se pojavljuje slika-vrijeme? Nesumnjivo s mutacijom filma, nakon rata, kad senzornomotoričke situacije ustupaju mjesto čistim optičkim i zvučnim situacijama (u neorealizmu). No mutacija se pripremala odavno, i to na vrlo raznolike načine (primjeri su Ozu, također Mankiewicz, ili čak mjuzikl).

Slika-vrijeme ne ukida sliku-pokret, nego obrće odnos podčinjenosti. Umjesto da vrijeme čini broj ili mjeru pokreta, to jest njegovu neizravnu reprezentaciju, pokret ostaje samo posljedicom izravne prezentacije vremena: i samim time lažan pokret, u skokovitom rezu. Skokoviti rez je primjer “iracionalnog reza”. I dok se kinematografija pokreta temelji na  ulančavanju slika spojenih racionalnim rezovima, kinematografija vremena poseže za ponovnim ulančavanjem iracionalnim rezom (pogotovo prisutnim između zvučne i vizualne slike).

Nije istina da se filmska slika obavezno nalazi u sadašnjosti. Izravna slika-vrijeme nije u sadašnjosti, ali nije ni uspomena. Ona raskida s empirijskim slijedom i s psihološkim pamćenjem, da bi se uzdigla do nekog reda ili niza vremena (Welles, Resnais, Godard…). Takvi znakovi vremena su neodvojivi od znakova misli i znakova govora. No kako se misao predstavlja u filmu i koji su govorni činovi specifično kinematografski?

Gilles Deleuze (1925.-1995.), jedan od najznačajnijih francuskih filozofa 20. stoljeća. Uz rad s Félixom Guattarijem (Kapitalizam i šizofrenija: Anti-Edip (1972); Tisuću platoa (1980), uglavnom se bavio promišljanjem epistemologije i metafizike, kao i interpretacijom klasičnih autora od Nietzschea do Kanta, preko Spinoze do Bergsona. Utjecaj što ga je Deleuze izvršio na polju filozofije, filma i tumačenja književnosti gotovo da je nemoguće sagledati u cjelini, a ako je vjerovati Foucaultu, “jednoga će dana, ovo stoljeće biti nazvano po Deleuzeu”.