12. prosinca 1969. – Eksplozija bombe u Nacionalnoj banci na Piazza Fontani u Milanu. 17 mrtvih i 88 ranjenih. Aktivist i anarhist Giuseppe Pinelli uhićen je bez konkretnih dokaza da bi tijekom policijskih ispitivanja „pao kroz prozor“ (smrt je prijavljena kao samoubojstvo). Zanimljiva je okolnost i da je hitna pomoć bila pozvana prije samog pada. Bilo da je u pitanju ubojstvo s predumišljajem ili je Pinelli „slučajno“ pretučen na smrt, optužbe protiv policajaca odbačene su, a mrtvi anarhist poslužio je svrsi.
12. prosinca 1970. – U međuvremenu je misteriozno poginulo čak osmero ljudi povezano s masakrom. Nižu se radničke borbe i sindikalni porazi u FIAT-ovoj tvornici Mirafiori u Torinu, masovni prosvjedi u Reggio Calabriji. Radnici se osjećaju izdano od PCI-a i svih, fašističke frakcije poput Ordino Nuovo i Fronte Nazionale Crnog princa Junija Valerija Borghesea sve snažnije sabotiraju radničke inicijative. Pulcinellina je tajna kako ih demokršćanska vlada iskorištava da bi smanjili moć lijevih ekstremističkih izvanparlamentarnih skupina.
12. prosinca 1971. – Od masakra u Milanu fašističke frakcije počinile su preko 200 napada u sprezi s velikim kapitalom, vladom i vojskom. Promaknuća i smrti, čini se, idu ruku pod ruku. Posljednji bojni poklič u oružani sukob protiv kapitalističke države (tada su osnovane i Crvene brigade) i nakon toga silenzio. Olovne godine nakon svih tih uzaludnih parola i nasilja završile su konzerviranjem neoliberalnih vrijednosti.
Pasolinijeva suradnja s militantom Giovannijem Bonfantijem i kolektivom Lotta Continua (čije je utjecajne novinske publikacije bio dugotrajni suradnik i financijer) političko je i antropološko putovanje u Italiju 1970-ih. Italiju kao poprište klasne borbe na rubu građanskog rata. Negdje na pola puta između propagandnog filma i refleksivnijeg pristupa iz Ljubavnih susreta ili Bilješki za afričku Orestiju. Ovo je ujedno i autorov posljednji doks (autorstvo mu je potvrđeno tek 2015. godine, zbog prijetnji zatvorom svojevremeno ga nije potpisao). S Lotta Continuom dijelio je afinitet za mlade, nekvalificirane, imigrantske radnike s juga koje je tradicionalno orijentiran PCI dugo ignorirao. Interes za slabe i potlačene i nevinost protiv nasilja rekurentne su preokupacije Pasolinija, koji preferira direktno sudjelovanje u događanjima od kolažiranja found footagea. Kronika talijanskog društva tih burnih godina kada se sve nepovratno izmijenilo. Zadnji urlici i vapaji za boljim svijetom – nakon katarze i očišćenja u krvi i čeliku nevinost je nepovratno izgubljena, a s njome i nada u bolji svijet. Uslijedila je berlusconizacija talijanskog društva i ekvivalenti procesi diljem Europe i svijeta. Ili riječima jednog od kaustičnih protagonista doksa: „Korak po korak, ali uvijek na istom mjestu“.
12. prosinca 2016. – Bitka je izgubljena, no borba i dalje traje (lotta continua). „Borite se snažno i bez straha…“
(Dina Pokrajac)
Titlovi su na engleskom jeziku.
Pier Paolo Pasolini (1922. – 1975.) jedna je od najznačajnijih osoba u ne samo filmskom već i ukupnom kulturnom životu Italije 20. stoljeća. Riječima jednog kritičara: „Kada bismo zamislili Normana Mailera, Trumana Capotea, Gorea Vidala, Camille Paglia, Madonnu, Martina Scorsesea, Spikea Leeja, Michaela Moorea i Noama Chomskoga objedinjene u jednoj osobi, tek tada bili bismo blizu da razumijemo utjecaj koji je Pasolini izvršio na talijansko društvo“. Filmove je često snimao prema književnim djelima, inspiriran borbom protiv konformizma i religijske indoktrinacije. Radikalnih stavova u raznim sferama svoga života, Pasolini je 1968. godine bio do te mjere revolucionaran da je ustao protiv samih revolucionara. Za njega su studenti bili srednja klasa nesposobna za provođenje revolucije, što je izložio u pjesmi Il PCI ai giovani (Talijanska komunistička partija mladima). U njoj kao priznati ljevičarski intelektualac ismijava i osuđuje pobunjene studente (pjesma završava stihom U takvim slučajevima, policiji se daruje cvijeće, prijatelji). Taj je slučaj u Italiji i danas predmet polemika. Kontrast između njegova prvog i posljednjeg filma ogroman je: iako provokativan, Accattone (1961.) stilom podsjeća na neorealizam, dok Salò: 120 dana Sodome (1975.), snimljen prema motivima de Sadeove istoimene knjige, predstavlja nadrealnu alegoriju fašizma u kojoj se javljaju scene jedenja izmeta i rezanja ljudskog jezika nožem. Jedan je revoltirani francuski kritičar svojedobno izjavio i da se ovaj film može prikazati kao oslobađajući dokaz za Pasolinijeva ubojicu. Ironijom sudbine i sam Pasolini postaje ritualna žrtva fašizma, što je bio čest motiv njegovih filmova.
