Najeksperimentalniji od Pasolinijevih dokumentarnih uradaka ujedno je i uzorni primjer jedinstvene autorove forme – bilješki (appunti) koje se opiru svakoj formalnoj kategorizaciji. Putopis, etnofikcija, refleksivni esej, predstudija za film – neki su od pojmova koje priziva ovaj métissage. No nijedan ne pogađa u srž – Pasolinijevi appunti tvore žanr za sebe. Film karakterizira labava struktura sastavljena od traženja glumaca i lokacija za filmski projekt u Ugandi i Tanzaniji, preko rasprave s afričkim studentima u Rimu do džez improvizacije saksofonista Gata Barbierija i pjevačice Yvonne Murray. Pasolini je u Eshilovoj Orestiji vidio paralele s modernom Afrikom tijekom procesa dekolonijalizacije (dotada je već snimio svoje ekranizacije Medeje i Kralja Edipa). Oslobođenje ubojice Oresta poklapa se s grčkim otkrićem formalne demokracije i odbacivanjem drevnih zakona. Afrika se na kraju šezdesetih nalazila u sličnoj situaciji i raskrižju između dviju civilizacija. Pasolinija uznemiruje nametanje zapadnog konzumerizma i indoktrinirajućeg obrazovnog sustava za njega i dalje magijskoj Africi. Napaćena lica afričkih plemena tijekom rata u Biafri za njega utjelovljuju prokleti Atrejev rod. Ipak, negdje na pola filma dolazi do zanimljivog obrata – afrički studenti nisu nimalo oduševljeni Pasolinijevom idejom. Dapače smatraju je smiješnom i pomalo uvrijeđeno ustvrđuju kako je riječ o simplifikaciji i tribalizaciji kompleksne afričke političke stvarnosti. Više su nego spremni poći putem Zapada i njegova progresa (Nixon i Mao tu se podjednako bore za prevlast). Na momente se uistinu čini da Pasolini, romantizirajući drevnu i mističnu Afriku, podliježe stereotipu nasmiješenog crnca zarobljenog u svojoj esenciji vječnog Drugog. Afrički studenti u svakom slučaju misle da ih on patronizira. No on inkorporira njihovu kritiku u film, čiji je ona važan i integralni dio. Od nametanja svoje vizije bitnija mu je ludička potraga za različitim iskustvima, idejama i iznad svega moćnim slikama i simbolima. Sukob Apolona s dionizijskim Erinijama i njihova transformacija u blagonaklone Eumenide označavala je pobjedu kozmološkog i građanskog optimizma koji Nietzsche smatra plitkom inkarnacijom sokratovskog, puko racionalnog duha. Međutim Pasolini vidi ono što Nietzsche misli da smo izgubili: moć mita za poticanje nade u ljudski progres tijekom limitirajućih izazova i promjena; održivost, ma koliko uvjetne i zakašnjele, društvene transformacije. Iako problemi moderne Afrike možda nikad neće biti razriješeni, nadahnuto stvaranje mitova – čak i samih bilješki za mitove – i dalje može ponuditi potencijalna rješenja. Neki smatraju da je u pitanju odbačen i nerealiziran projekt, od kojeg je Pasolini odustao zbog različitih okolnosti, prije svega zbog reakcija afričkih studenata koji su ideju primili hladno i s podosta skepse. „Pravi“ film nikada nije snimljen. No očito je da to nije ni bila Pasolinijeva namjera. Sve je u bilješkama. (Dina Pokrajac)

Titlovi su na engleskom jeziku.