“Nisam ovdje kako bih snimio dokumentarac ili reportažu o Indiji, već film o filmu o Indiji“, kaže nam Pasolini na početku ovoga hibrida, negdje na granici refleksivnog eseja i predstudije za film koji nije nikada snimljen. Film o filmu o gladi i religiji. Polazište je drevna legenda o maharadži koji žrtvuje svoje tijelo gladnim tigrovima. Pasolini je u modernoj Indiji, koja je prošla proces dekolonizacije, u potrazi za čovjekom koji je na isti način spreman ponuditi sebe kao libaciju silama prirode. Hoće li ga pronaći? Riječ je tu o dvije Indije, onoj prethistorijskoj (žrtva maharadže) i onoj modernoj (maharadžina obitelj nakon njegove smrti živi u velikom siromaštvu i svi u konačnici umiru). Glavno je pitanje zašto maharadžina obitelj umire od gladi – zbog promjene koje je nastupila ili upravo zato što se ništa ne mijenja? Odgovor je, kao što se može i očekivati, ambivalentan. U svojoj potrazi Pasolini intervjuira seljake, tvorničke radnike, intelektualce, novinare New Delhi Timesa i članove njudelhijske Komunističke partije. Većina ih ponavlja mantru Life is good now i inzistira na blagodatima tekovina modernizacije i industrijalizacije. Pasolini ih pozorno sluša, ali je skeptičan. Čini se da se sineast koleba između svojih revolucionarnih tendencija i sklonosti k povratku u mitsko doba početaka. Kip Šive u jukstapoziciji sa srpom i čekićem vizualni je amblem ove podvojenosti. Indija je za njega ipak prije svega mistična zemlja. Izmjenjuju se sablasni kadrovi lešinara, ašrama, noga gubavaca, ritualnog kremiranja, popraćeni soundtrackom Ennija Morriconea. „Zapadnjak koji odlazi u Indiju ima sve, a ne daje ništa, dok Indija ima ništa, a daje sve.“ (Dina Pokrajac)
Titlovi su na engleskom jeziku.
Pier Paolo Pasolini (1922. – 1975.) jedna je od najznačajnijih osoba u ne samo filmskom već i ukupnom kulturnom životu Italije 20. stoljeća. Riječima jednog kritičara: „Kada bismo zamislili Normana Mailera, Trumana Capotea, Gorea Vidala, Camille Paglia, Madonnu, Martina Scorsesea, Spikea Leeja, Michaela Moorea i Noama Chomskoga objedinjene u jednoj osobi, tek tada bili bismo blizu da razumijemo utjecaj koji je Pasolini izvršio na talijansko društvo“. Filmove je često snimao prema književnim djelima, inspiriran borbom protiv konformizma i religijske indoktrinacije. Radikalnih stavova u raznim sferama svoga života, Pasolini je 1968. godine bio do te mjere revolucionaran da je ustao protiv samih revolucionara. Za njega su studenti bili srednja klasa nesposobna za provođenje revolucije, što je izložio u pjesmi Il PCI ai giovani (Talijanska komunistička partija mladima). U njoj kao priznati ljevičarski intelektualac ismijava i osuđuje pobunjene studente (pjesma završava stihom U takvim slučajevima, policiji se daruje cvijeće, prijatelji). Taj je slučaj u Italiji i danas predmet polemika. Kontrast između njegova prvog i posljednjeg filma ogroman je: iako provokativan, Accattone (1961.) stilom podsjeća na neorealizam, dok Salò: 120 dana Sodome (1975.), snimljen prema motivima de Sadeove istoimene knjige, predstavlja nadrealnu alegoriju fašizma u kojoj se javljaju scene jedenja izmeta i rezanja ljudskog jezika nožem. Jedan je revoltirani francuski kritičar svojedobno izjavio i da se ovaj film može prikazati kao oslobađajući dokaz za Pasolinijeva ubojicu. Ironijom sudbine i sam Pasolini postaje ritualna žrtva fašizma, što je bio čest motiv njegovih filmova.
