Ettore Scola – Majstor gorke komedije

U možda najljepšem filmu Ettorea Scole Toliko smo se voljeli (1974.) pratimo poratne živote trojice prijatelja koji su se zajedno borili u partizanima. Iz rata su izišli s velikim nadama i ambicijama. No jedan od njih, glumi ga Vittorio Gassman, ući će u brak iz interesa i postati utjecajan odvjetnik. Jednoga dana prijatelji će proći pokraj njegove raskošne vile i reći: „On ne može ovdje stanovati, jer je siromašan!“. No ipak odluče preskočiti zid, ugledavši ga kako leži pokraj bazena u kućnom ogrtaču. Nakon toga više ga nikad nisu vidjeli. Priča je to o krivnji i životnim promašajima, krcata brojnim filmskim referencama. Lik Nica, kojeg portretira Stefano Satta Flores, toliko je zaluđen filmovima da se odlučio rastati od žene nakon žustre rasprave o De Sicinim Kradljivcima bicikla. Sjajna Stefania Sandrelli je Luciana, wannabe glumica koja je statirala u Fellinijevu Slatkom životu, dok je Nico pokušava zavesti objašnjavajući joj Ejzenštejnovu teoriju montaže na stepenicama ispred crkve Trinità dei Monti na mitskoj Piazza di Spagni. „Htjeli smo promijeniti svijet, ali svijet je promijenio nas“, kaže Nino Manfredi u jednoj od ključnih scena Scolina filma.

Scola je započeo karijeru s petnaest godina kao suradnik humorističkog lista Marc’Aurelio. U pedesetima je počeo pisati scenarije za filmove svojih prijatelja (Dino Risi & Co.). Režijom se pak počeo baviti 1964., snimivši debitantsku komediju Ako dopuštate, govorimo o ženama s neizostavnim Gassmanom, koji će uz Manfredija i Mastroiannija postati njegov zaštitni glumački znak. Sedamdesete godine bile su Scolin zlatni period, u kojem je snimio i angažirani dokumentarac Festival Unità, kao član talijanskog PCI-a. Njegov filmsko-politički angažman započeo je još u šezdesetima filmovima poput Hoće li naši junaci uspjeti pronaći prijatelja misteriozno nestalog u Africi? s Albertom Sordijem, u kojem se iza naizgled benigne (erotske) komedije krije oštra kritika postkolonijalizma, rasizma i kapitalističke histerije, s citatima koji sežu u rasponu od Sandokana do Josepha Conrada. Njima se može pridružiti i sjajna satira Trevico-Torino: Putovanje u Fiatnam u kojoj se pozabavio motivom migracije kroz zgode i nezgode mladog Fortunata Santospirita koji u potrazi za egzistencijom napušta talijanski jug da bi pronašao posao u tvornici FIAT, gdje će se sprijateljiti s komunističkim sindikalcem.

No osamdesete su pored smrti karizmatičnog komunističkog vođe Enrica Berlinguera, kojem je taj veliki majstor gorke komedije posvetio oproštajni dokumentarac Oproštaj od Enrica Berlinguera, donijele brojna politička razočaranja, koja će autor sublimirati u Balkonu, u kojem je okupio grupu ljevičarskih intelektualaca u krizi. U devedesetima je započela autorova suradnja s genijalnim Massimom Troisijem (Putovanje kapetana Fracasse, Koliko je sati?, Splendor). Ni u kasnijoj fazi nije ga napuštao aktivistički nerv, pridruživši se grupi autora u omnibusu Pisma iz Palestine. A od režije se oprašta 2013. snimivši emotivni dokumentarni portret svog velikog prijatelja Fellinija Kako je neobično zvati se Federico. (Dragan Rubeša)