Dok je 2011. snimala materijal za turističku reportažu o Luxoru, Anna Roussillon upoznaje seljaka Farraja i njegovu obitelj iz obližnjeg sela, te počinje kamerom bilježiti njegovu svakodnevicu. Te iste godine Egiptu se dogodila revolucija. Iako je Farrajevo selo miljama udaljeno od Kaira, on redovito prati na svom TV ekranu i u dnevnim novinama napetu situaciju na trgu Tahrir. I njegova kći prati direktni prijenos suđenja bivšem predsjedniku Mubaraku krajnje emotivno („Da sam sutkinja, osudila bih ga na smrt“). Jedino njegovu ženu baš i nije previše briga što se tamo događa. „Mrtvi na Tahriru? Tko im je rekao da idu tamo? Ja se brinem za svoju djecu“, kaže ona autorici. Film prati političke promjene u Egiptu iz Farrajeve perspektive. „Tvoja definicija demokracije nije ista kao i moja“, kaže on redateljici. „Ja sam u dječjem vrtiću demokracije… Kad su interesi u igri, nema demokracije.“ I dok nakon svrgavanja Mubaraka jedni podupiru Shafika jer ih je strah da će Morsi i njegovo Muslimansko bratstvo zabraniti turizam i zaustaviti turističke balone koji još uvijek nadlijeću njihovo selo u panoramskim obilascima Nila i Doline kraljeva, Farrad je više naklonjen potonjem. No njegove početne entuzijazme i nade ubrzo će zamijeniti razočaranja. Morsi je pao. Prizore tahrirskih prosvjeda zamjenjuju prizori vojne parade. Ali zemlju treba prekopati i obrati bamiju. Jer bez obzira na sve te revolucije, u Farradovu životu ništa se bitno nije izmijenilo. Imala je pravo njegova žena kad je rekla da je ujak Morsi lagao da će smanjiti cijenu plina. Zato se njezina revolucija događa na cesti kad dolazi u sukob sa seljankama kako bi se izborila za još jednu plinsku bocu. Stoga ovo nije samo snažni dokument o egipatskoj situaciji danas, već se on promatra u puno širem diskursu i može se primijeniti na sve naše demokracije. Zato naziv filma koji se referira na naziv istoimene pjesme legendarne Oum Kalthoum nije sveden na obični slogan ili parolu, već on postaje puno kompleksniji i problematičniji. (Dragan Rubeša)