Svi su bili protiv njih: političke stranke su ih ignorirale, sindikati su bili razjedinjeni, građani su ih prezirali, a novine napadale – riječ je o trodnevnom štrajku smetlara koji je 1970. godine (uz čak 70-postotni odaziv) pomeo velike talijanske gradove. Jedan od rijetkih koji je podržao ove parije talijanskog društva u borbi protiv neljudskih radnih uvjeta bio je Pier Paolo Pasolini. Svoju podršku smetlarima (danas je u uporabi eufemizam ekološki operateri) izrazio je putem 85-minutnog dokumentarca koji nikada nije objavljen, a godinama je smatran izgubljenim. Sve dok ga 2005. kalabrijski filmaš Mimmo Calopresti nije pronašao na prašnjavim policama AAMOD-a (Audiovizualnog arhiva Demokratskog i radničkog pokreta) i odlučio njegove nedovršene kadrove ukomponirati u svoju osobnu posvetu Pasoliniju. Calopresti je zajedno s Pasolinijem bio član Odbora talijanskih sineasta protiv represije, kolektiva redatelja koji su bili vrlo aktivni u turbulentnim postšezdesetosmaškim vremenima. Da je Pasolini već bio razvio svoju poetiku smeća evidentno je u kratkišu Što su oblaci? (iz omnibusa Talijanski kaprici, 1968.), u nadrealnim i dirljivim kadrovima smetlišta na koje bivaju bačene kazališne lutke, interpreti Otela i Jaga, Totò i Ninetto Davoli. Domenico Modugno je smetlar koji ostavlja raspjevane lutke da umru i budu ponovno rođene kao otpad dok po prvi put gledaju svijet izvan teatra. Pasolinijeve kadrove Calopresti premošćuje intervjuima s nizom sugovornika, prije svega Silvanom Pellegrinijem, sindikalistom i smetlarom koji je svojevremeno pomagao Pasoliniju pri montaži prikupljenih materijala. Tu su (između ostalih) i redatelj Bernardo Bertolucci i glumica Laura Betti.
„24. travnja 1970. godine dan je štrajka: Red smetlara stupa na scenu povijesti; budimo sretni kao da su se anđeli spustili na zemlju, kako bi zasjeli na ulične klupe i gradske zidine. Dan je Otkrivenja; ukinuta je svaka razlika između Kraljevstva svakodnevice i Kraljevstva duha; ono što ostaje netaknuto jest skromnost; jer oni koji imaju istinski poziv ne znaju za nasilje i dostojanstveno zahtijevaju svoja prava.“ (Dina Pokrajac)
Titlovi su na engleskom jeziku.
Pier Paolo Pasolini (1922. – 1975.) jedna je od najznačajnijih osoba u ne samo filmskom već i ukupnom kulturnom životu Italije 20. stoljeća. Riječima jednog kritičara: „Kada bismo zamislili Normana Mailera, Trumana Capotea, Gorea Vidala, Camille Paglia, Madonnu, Martina Scorsesea, Spikea Leeja, Michaela Moorea i Noama Chomskoga objedinjene u jednoj osobi, tek tada bili bismo blizu da razumijemo utjecaj koji je Pasolini izvršio na talijansko društvo“. Filmove je često snimao prema književnim djelima, inspiriran borbom protiv konformizma i religijske indoktrinacije. Radikalnih stavova u raznim sferama svoga života, Pasolini je 1968. godine bio do te mjere revolucionaran da je ustao protiv samih revolucionara. Za njega su studenti bili srednja klasa nesposobna za provođenje revolucije, što je izložio u pjesmi Il PCI ai giovani (Talijanska komunistička partija mladima). U njoj kao priznati ljevičarski intelektualac ismijava i osuđuje pobunjene studente (pjesma završava stihom U takvim slučajevima, policiji se daruje cvijeće, prijatelji). Taj je slučaj u Italiji i danas predmet polemika. Kontrast između njegova prvog i posljednjeg filma ogroman je: iako provokativan, Accattone (1961.) stilom podsjeća na neorealizam, dok Salò: 120 dana Sodome (1975.), snimljen prema motivima de Sadeove istoimene knjige, predstavlja nadrealnu alegoriju fašizma u kojoj se javljaju scene jedenja izmeta i rezanja ljudskog jezika nožem. Jedan je revoltirani francuski kritičar svojedobno izjavio i da se ovaj film može prikazati kao oslobađajući dokaz za Pasolinijeva ubojicu. Ironijom sudbine i sam Pasolini postaje ritualna žrtva fašizma, što je bio čest motiv njegovih filmova.
