Na podlozi uvelike devastirane socijalne države desnica je posljednjih godina poduzela ofenzivu u kojoj redom zauzima političke institucije, ali i uspostavlja konzervativnu hegemoniju u društvu. U toj ofenzivi kao avangarda nastupa njezino filofašističko krilo agresivnim kampanjama usmjerenim protiv različitih vrsta društvenih manjina, rodne ravnopravnosti i nezavisnosti medija.

No ne smijemo si dopustiti luksuz da zaboravimo da je za trenutačnu desničarsku opću ofenzivu ideološka i teorijska priprema vršena posljednjih četvrt stoljeća, odnosno od sloma real-socijalističkih režima. Ono što je teorijski popularizirao Francis Fukuyama svojim spisima o kraju povijesti i posljednjem čovjeku ideološki je operacionalizirano rezolucijama Vijeća Europe 1096 (1996.) i 1481 (2006.) o demontiranju nasljeđa “totalitarnih komunističkih režima”. Afirmacijom narativa o nemogućnosti društvene transformacije onkraj dosega i ograničenja liberalno-demokratskih režima otvoren je prostor za demontiranje nasljeđa socijalne države, uspostavljene klasnim kompromisom u vrijeme borbe za premoć između liberalnih demokracija i realnih socijalizama. Za neposredno opravdanje difamacije socijalističkog nasljeđa pritom je poslužila diskrepancija između socijalističkih praksi i liberalističkih standarda ljudskih prava. Važnost potonjeg ideološkog koncepta potvrđena je i u objema navedenim rezolucijama Vijeća Europe, koje pozivaju na temeljite preobrazbe mentaliteta u bivšim socijalističkim zemljama.

Posljedično, u postsocijalističkim zemljama zavladala je potpuna hegemonija liberalizma te su antisocijalističke pozicije postale condicio sine qua non legitimacije postojanja u političkom polju. Stoga je politička borba na (jugo)istoku Europe svedena na nadmetanje, prividno nepomirljivih, građanskih i nacionalističkih opcija, inače potpuno suglasnih po pitanjima liberalizacije tržišta i uključivanja u euroatlantske integracije.

Posljedice liberalističke hegemonije u političkom polju danas vidimo, između ostaloga, i na primjeru suprotstavljanja filofašističkoj desnici. Naime, antifašizam kao pojam i kao praksu danas su preuzele građanske organizacije civilnog društva koje su se afirmirale kao opozicija autoritarnom nacionalizmu devedesetih. Budući da je njihov narativ u velikoj mjeri odonda ostao nepromijenjen — usredotočen na klasične liberalističke zahtjeve za ograničenjem vlasti — upitno je koliko može biti učinkovit u nadolazećim socijalnim i političkim borbama.

Ta upitnost ima barem nekoliko osnova. Prva je klasna baza u kojoj građanski antifašisti imaju mobilizacijski potencijal, a koja se svodi na preživjelu predtranzicijsku srednju klasu. Druga je diskontinuitet s jugoslavenskom, dakle lokalnom, antifašističkom tradicijom s kojom se izbjegavaju identificirati čak i na razini izbjegavanja korištenja imena »partizan(i)« i »Narodnooslobodilačka borba«. Naposljetku, treća osnova je eklatantno falsificiranje historije poricanjem vodeće uloge međunarodnog radničkog pokreta i komunističkih partija u artikuliranju i provođenju strategije antifašističke borbe.

Povrh toga, građanski antifašizam svojom kritikom realnih socijalizama uklapa se u tranzicijsku strategiju demontiranja nasljeđa realnih socijalizama. Zbog toga legitimno je postaviti i pitanje koji su njegovi emancipatorni potencijali, imajući u vidu emancipatorne rezultate komunističkog antifašizma.

Razumijevajući navedenu problematiku, u okviru ovoga panela želimo kritički preispitati dominantni, građanski, model antifašističkog aktivizma s obzirom na njegova proturječja te ponuditi kritiku koja će smjerati revalorizaciji historijskog nasljeđa antifašističkih borbi i njihovih emancipatornih praksi, a posljedično i ponuditi moguće nove smjerove za antifašističko organiziranje i antifašističke strategije danas.