Volimo razmišljati o Subversive Film Festivalu kao o kući filma. Mjestu na kojem se odvija konstantni protok slika u našem vremenu. Ali ne i mjestu na kojem će se manifestirati određeni autoritet. Ne postoji dom bez srca. On mora biti mjesto prijateljstva i mjesto slobode. Zato nas ne zanimaju filmovi koji ilustriraju određenu temu, već oni koji nas obogaćuju. Filmovi koji otvaraju nove horizonte i subjektivnosti. Filmovi koji ne ovise isključivo o jednom teritoriju, jednom režimu i zakonima tržišta. Filmovi koji nas promatraju ravno u oči. Filmovi čiji gledatelj pristaje da ga njihov autor uzme za ruku, imajući povjerenje u svog vodiča. Ali film je i zabava. Film je i bijeg. „Od svih ovih imena poznata su mi tek dvojica – Džafar Panahi i Peter Greenaway“, rekao mi je prijatelj nakon što je ispred kina Tuškanac lani prelistao neizostavni Subverzivac. To i jest naš primarni cilj. Otkrivati nova autorska imena.

To ne znači da 9. izdanje Subversive Film Festivala neće proći bez naših starih znanaca. Vraća nam se sjajni tandem Martina Parenti & Massimo D’Anolfi koji nakon napuštenih vojnih baza na Sardiniji (Mračna tvar) sada uranjaju u ponešto sakralniji milje (Beskonačna gradnja Duoma) otkrivajući nove oblike ispreplitanja prostora i vremena, bez nepotrebnih didaskalija. A vječni autorski nomad Andrea Segre, čiji je grčki izlet glazbenika Vinicija Capossele (Prezaduženi) otvorio njegovo 7. izdanje u melankoličnim ritmovima rebetika, potegnuo je u najnovijem doksu Snovi slanog jezera čak do Kazahstana, promatrajući njegov naftni boom u kojem je jedan od ključnih aktera talijanski naftni gigant ENI. U paralelnoj selekciji Švicarski aktivistički film prikazujemo i komad Fragmenti raja u režiji Stéphanea Goëla, autora koji je s prijateljem Fernandom Melgarom, čiji smo doks Sklonište prikazali na lanjskom Subversiveu, osnovao umjetnički kolektiv Climage. A Nikolaus Geyrhalter (Homo sapiens), čiji smo Dugi niz godina također vidjeli u lanjskoj dokumentarnoj konkurenciji, fino se poigrava estetikom ruin porna u eri post-Fukushime, dok promatra sablasne lokacije koje u sebi kriju tragove ljudske egzistencije, transformirane u nijeme svjedoke zaboravljene civilizacije.

Slični motiv ispražnjenog grada koristi i Patric Chiha (Braća noći), čijim sablasno praznim Bečom u gluho doba noći tumaraju njegovi bugarski Romi koji zarađuju za život kao muške kurve, dok se artificijelnost njegovih kadrova koja priziva duhove Fassbinderova Querellea izmjenjuje sa sirovom stvarnošću koja bi se jako svidjela Pasoliniju. A autorski tandem Olivier Ducastel & Jacques Martineau (Théo i Hugo na istom brodu), promatra šetnju njegovih junaka pustim Parizom, nakon što su točno u 4.47 ujutro izašli iz kluba L’Impact gdje su im se tijekom orgije spojile usne i tijela.

Posve drukčiju sliku Pariza podastire začudna Claire Simon u doksu Šuma od koje su satkani snovi, uranjajući kamerom u Bois de Vincennes, tu oazu zelenila usred pariškog urbanog kaosa, čija pulsirajuća kartografija ima više dimenzija, onu ljudsku (rekreacija, roštiljanje, odmor), političku (skupovi Kambodžana), erotsku (voajeri, kurve i pederi u akciji), filozofsku (footage s predavanjem Gillesa Deleuzea), ekološku (označavanje stabala, čišćenje), umjetničku (slikanje) i socijalnu (šuma kao novi dom). A uz Claire Simon i Patrica Chihu motiv prostitucije rabi i marokanski sineast Nabil Ayouch (S puno ljubavi), čiji Marakeš postaje omiljena erotska destinacija imućnih klijenata iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u potrazi za seksom, jer im strogi šerijatski zakoni zabranjuju slične avanture u njihovim zemljama, gdje je prostitucija strogo zabranjena. Zato je Ayouch zatražio azil u Francuskoj nakon što je počeo dobivati prijeteće poruke na internetu, dok su njegovu glavnu glumicu Loubnu Abidar napali usred dana na ulici Casablance.

Iako Subversive Film Festival nema klasičnu zemlju partnera, možda bi to uz Švicarsku, kojoj posvećujemo paralelni program, mogao biti i Egipat, jer se egipatske teme protežu u svim njegovim selekcijama, bez obzira na to promatraju li se njegove postrevolucionarne traume očima stranaca poput autorskog i bračnog para Corina Schwingruber Ilić & Nikola Ilić (Još jedan dan u Egiptu) i izvrsne Anne Roussillon (Ja sam narod), ili je riječ o egipatskim autorima poput Tamera El Saida (Posljednji dani grada). Poput Ilićevih koji u svom kratkišu na neki način subvertiraju estetiku raskošnog turističkog spota da bi pokazali što se dogodilo nakon što su se mase povukle s Tahrira, tako i Roussillon, koja je došla u Egipat 2011. s namjerom da snimi turističku reportažu o Luxoru, počinje kamerom bilježiti svakodnevicu jednog seljaka i njegove obitelji, prateći njihove političke entuzijazme i razočaranja. A El Said vizualizira slične postrevolucionarne frustracije i emotivne blokade onih koji su vjerovali u utopije, njihove kratke susrete i šetnje Kairom koji im postaje sve udaljeniji. Onu drugu tunisku postrevolucionarnu stvarnost koja dijeli slične probleme s onom egipatskom bilježi Leyla Bouzid (Kad otvorim oči), čijoj heroini rigidni režim zabranjuje pjevati i prekida koncert njezina benda, pa njezina sudbina puno duguje onoj Louiseinoj iz remek-djela Alžirca Rabaha Ameur-Zaïmechea Bled Number One.

I dok se protagonist sjajnog direktnog kratkiša Mahdija Fleifela (Povratnik) vraća u izbjeglički logor Ain el-Helweh u Libanonu, čija surova stvarnost postaje mjesto na kojem se rađaju snovi, Avi Mograbi (Između ograda) ulazi u Holot, centar za prihvat izbjeglica smješten na granici Izraela i Egipta, koristeći tražitelje azila iz Eritreje i Sudana u kazališnoj radionici u kojoj pokušavaju artikulirati svoja iskustva, diskriminacije i ideje. I dok junakinja Rachida Bouchareba (Put za Istanbul) susreće kolonu sirijskih izbjeglica dok pokušava prijeći tursko-sirijsku granicu ne bi li ušla u trag kćeri koja je pronašla put prema islamu i pridružila se džihadistima, u doksu Mahera Abija Samre (Sluškinja za svakoga) Libanon postaje obećana zemlja za imigrantice iz Filipina, Šri Lanke i Etiopije, gdje bivaju tretirane kao roba na tržištu kućnih pomoćnica. A muževi tih istih Filipinki, pretvoreni u dronove kasnog kapitalizma, plove na trgovačkim brodovima, poput onog na kojem je ambijentiran izvrsni hibrid Axela Koenzena (Teret).

I dok se Grci na Lezbosu suočavaju s još jednom izbjegličkom krizom, Argyris Papadimitropoulos (Preplanulost) promatra obližnji Antiparos kao hedonistički raj u kojem njegov sredovječni otočni liječnik silazi u pakao žudnje, ludo zaljubljen u curu koju njezino društvo partijanera dovodi u njegovu ordinaciju. Ovo su valjda krajnje granice koje je grčki weird wave u stanju dosegnuti a da aluzije na grčku krizu dozira diskretno i nenametljivo. A tu je i neodoljiva Salomé Richard koja u ležernom debiju Rachel Lang (Baden Baden) jezdi Porscheom prema Strasbourgu, ruši kadu u bakinoj kupaonici i zabavlja se s prijateljicom u karoke-baru. Ovo je više erotika nego politika prijateljstva.