U sklopu 9. Subversive Film Festivala donosimo ciklus slabije poznatih i rijetko prikazivanih dokumentarnih filmova Piera Paola Pasolinija u kojima autorova društvena angažiranost najviše dolazi do izražaja. Tijekom snimanja Medeje i Cvijeta tisuću i jedne noći Pasolini luta Afrikom, Indijom i Bliskim istokom i bilježi svoje filmske zapise Trećeg svijeta (Zidovi Sane, Bilješke za film o Indiji, Bilješke za afričku Orestiju) ukotvljenog između prošlosti koja je na zalasku i modernizacije koje je u tijeku. Natruhe su tu i etnofikcijskih uradaka vizualnih antropologa poput Jeana Roacha. Njegova lutanja trećim svijetom odaju pobunu protiv konkretnog, povijesnog vremena i nostalgiju prema povijesti kojom upravljaju arhetipovi. Autor, koji je toliko pedantno i beskompromisno bilježio sirovu stvarnost lumpenproletarijata i urušavanja zapadnih buržujskih vrijednosti, bio je sklon romantiziranju Trećeg svijeta. Ovdje je pronašao svoje oreste, orfeje i antinoje (ili je barem tako mislio) koje je toliko uzaludno tražio u profanim licima svojih zapadnih sunarodnjaka (tu i tamo naletio bi na nekog Ninetta Davolija koji je odgovarao njegovoj arhaično-primitivnoj fiziognomiji). Čini se da je kao i arhetipska buržujska porodica u raspadu (Teorem) također bio u potrazi za sakralnim, ali kao i njima ono mu je uporno izmicalo. Ipak njegova je potraga sve do tragičnog završetka (dostojnog kakvog grčkog junaka) bila neumorna. Na povratku sa svojih putovanja Pasolini i dalje „radi bilješke“, secirajući lice i naličje talijanskog ekonomskog čuda, i tu su mu potlačeni u prvom planu – bili oni anđeoski smetlari u štrajku, ubijeni anarhist Giuseppe Pinelli ili siromašni radnici s talijanskog juga gdje ekonomska neravnopravnost podrazumijeva i onu seksualnu. Kronika talijanskog društva olovnih godina kroz tri autorska doksa (Bilješke za film o smeću, 12. prosinca i Ljubavni susreti). (Dina Pokrajac)
Pier Paolo Pasolini (1922. – 1975.) jedna je od najznačajnijih osoba u ne samo filmskom već i ukupnom kulturnom životu Italije 20. stoljeća. Riječima jednog kritičara: „Kada bismo zamislili Normana Mailera, Trumana Capotea, Gorea Vidala, Camille Paglia, Madonnu, Martina Scorsesea, Spikea Leeja, Michaela Moorea i Noama Chomskoga objedinjene u jednoj osobi, tek tada bili bismo blizu da razumijemo utjecaj koji je Pasolini izvršio na talijansko društvo“. Filmove je često snimao prema književnim djelima, inspiriran borbom protiv konformizma i religijske indoktrinacije. Radikalnih stavova u raznim sferama svoga života, Pasolini je 1968. godine bio do te mjere revolucionaran da je ustao protiv samih revolucionara. Za njega su studenti bili srednja klasa nesposobna za provođenje revolucije, što je izložio u pjesmi Il PCI ai giovani (Talijanska komunistička partija mladima). U njoj kao priznati ljevičarski intelektualac ismijava i osuđuje pobunjene studente (pjesma završava stihom U takvim slučajevima, policiji se daruje cvijeće, prijatelji). Taj je slučaj u Italiji i danas predmet polemika. Kontrast između njegova prvog i posljednjeg filma ogroman je: iako provokativan, Accattone (1961.) stilom podsjeća na neorealizam, dok Salò: 120 dana Sodome (1975.), snimljen prema motivima de Sadeove istoimene knjige, predstavlja nadrealnu alegoriju fašizma u kojoj se javljaju scene jedenja izmeta i rezanja ljudskog jezika nožem. Jedan je revoltirani francuski kritičar svojedobno izjavio i da se ovaj film može prikazati kao oslobađajući dokaz za Pasolinijeva ubojicu. Ironijom sudbine i sam Pasolini postaje ritualna žrtva fašizma, što je bio čest motiv njegovih filmova.