Poput prihvatljivog oblika Izgubljenog raja, pariški Bois de Vincennes, taj zeleni otok tišine usred urbanog kaosa, nudi svojim žiteljima koncentriranu dozu dobrog raspoloženja i bijeg u prirodu. Nekima je ta šuma tek kratki predah od svakodnevnih obaveza. Drugi u njoj pronalaze partnere za seks. Treći u njoj pronalaze novi dom. Neki u njoj slikaju ono što ne vide pred sobom. Neki se rekreiraju čisteći suho lišće s njezinih staza. Neki skupljaju njezino smeće jer su za to plaćeni, dok se u slobodno vrijeme prepuštaju svojim golubovima. Neki u njoj spavaju da bi sudjelovali u unutarnjem putovanju, a ne zato da bi spavali. Ona postaje mjesto društvenih i političkih okupljanja, poput obilježavanja obljetnice genocida, kad se na njezinim travnjacima i oltarima okupljaju Kambodžani u Parizu. „Je li šuma erotičnija od grada?“, pita autorica jednog voajera koji će u toj istoj šumi pronaći predmet svojih erotskih igara. Pripada li utopija šumi? Autoričine neinvazivne susrete s bogatima i siromašnima, mladima i starima, gejevima i strejterima, samima ili u paru, strancima i Francuzima, tek povremeno prekida njezina smirena naracija. Ponekad razgovara s njima, a ponekad ih promatra s određene distance. Riječ je o krajnje jednostavnom i čistom doksu koji Simon vraća njegovim korijenima koji nisu poznavali termine poput fuzije, hibrida i sličnog, bez ikakvih montažnih i inih kontaminacija. Tek će u jednom trenutku koristiti footage s predavanjem koje je Gilles Deleuze održao u Vincennesu 1980. u kojem postavlja pitanja bez odgovora. Što je borba? Što je događaj? Je li rana događaj? Tada je Deleuze bio profesor na eksperimentalnom šumskom sveučilištu, dok njegova kći sada vodi autoricu na mjesto gdje su se održavala predavanja, u samo srce šume, a iz trave počinju izranjati stare slike poput duhova. Riječ je o esencijalnom filmu kao pulsirajućoj kartografiji jednog mjesta koje ima više različitih dimenzija, onu ljudsku, političku, erotsku i socijalnu. (Dragan Rubeša)