„Sjećam se prvog susreta s Ettoreom Scolom, kad je došao u torinsku redakciju dnevnika L’Unita u Via Cernaia. Tada sam bio njegov glavni urednik. Na njegovim stranicama pisao sam o problemima s kojima se susreću imigranti s juga koji dolaze u Torino, tu automobilsku metropolu, poznatu i kao kolijevku radničke klase, grad Gramscija i Novog poretka (Ordine Nuovo). Tada smo puno razgovarali o radničkim borbama u Fiatu (ili bolje rečeno o sindikalnim porazima). Prema službenim podacima, svaki dan u Torino bi stizalo petnaest tisuća novih građana dobi između 20 i 40 godina. Kad mi je Scola to spomenuo, imao je jasne ideje, iako još nije postojao nikakav scenarij. Pričao mi je o mladiću iz Trevica u provinciji Avellino, gradića u kojem je rođen i sam redatelj, koji je poput svojih brojnih vršnjaka došao u Torino, meku Fiata. Ideja je bila zapisana na papiriću. Priča o Fortunatu, mladom južnjaku, u ogromnoj tvornici koja proizvodi automobile. Nismo razgovarali o postupku jer on nije ni postojao, kao što nije postojao ni sam scenarij. Taj lik postojao je tek da bismo se kroz njega upoznali sa stvarnošću Torina, grada u kojem su individualizam i egoizam bili u vječnom srazu… Činjenica je da taj napredak nije imao nikakve zakone, ne samo o tome kako vladati drugima već kako vladati samim sobom. Tako je započeo naš dugi niz susreta i razgovora u kojima se rađala ideja za Trevico – Torino: Putovanje u Fiatnam… Stoga ni sam ne znam kako bih ga definirao. Kao film? Istinu? Neorealizam? Dokumentarac? Za mene je to politički film i točka. Politički, ali ne i partijski film. Iako ne znam koliko bi se takva definicija svidjela Ettoreu. Politički u svom najuzvišenijem smislu.“ Na te riječi scenarista Scolina filma Diega Novellija, koji će dvije godine kasnije postati torinski gradonačelnik, referira se Vito Zagarrio u knjizi Trevico-Cinecittà. L’avventuroso viaggio di Ettore Scola. Sniman 16-mm kamerom i s ekipom Unitelefilma, filmske kuće iza koje je stajao PCI, film je kronika problema s kojima su se suočavali radnici s juga Italije koji su došli u Torino u potrazi za egzistencijom. Zato ne čudi da autorov junak životari na relaciji između javnih kuhinja i prihvatilišta za beskućnike. U tvornici će se sprijateljiti sa sindikalistom koji je poput njega došao s juga. A na jednom od plenuma Komunističke partije upoznat će Vicky, curu koja je pobjegla od kuće. Sve to Fortunato opisuje u svojim pismima koja šalje obitelji, zajedno s prvim zarađenim novcem. Međutim, Scola je više na strani tog sramežljivog radnika no što ga je zavela lucidna svijest militantnih grupa. A borba koju spominje Novelli sublimirana je u samom nazivu filma, u ironičnoj igri riječi na relaciji Fiatnam i Vijetnam. (Dragan Rubeša)
Napomena: Film prikazujemo s hrvatskim titlovima. Film nema engleske titlove.
