Sindikati u cijelom svijetu suočeni su s velikim izazovima. Povećanje volatilnosti i otvorenosti nacionalnih ekonomija, povećana uloga informacijskih i komunikacijskih tehnologija te prevladavajuća neoliberalna ekonomska paradigma praćena deregulacijom tržišta i povećanim utjecajem financijskog sektora koincidiraju s padom članstva u sindikatima i pritiskom na plaće prema dolje još od kraja 1970-ih godina. Transformacija privrede rezultira sve većim udjelom malih i srednjih poduzeća, porastom uslužnog sektora i preseljenjem proizvodnih pogona iz zemlje u zemlju u potrazi za jeftinijom radnom snagu. Sigurnih radnih mjesta sve je manje, a raste udio prekarnih radnika i siromašnih među zaposlenima. Sve to slabi tradicionalnu snagu sindikata i zahtijeva prilagodbu sindikalnog organiziranja i metoda sindikalne borbe novim uvjetima u ekonomiji i na tržištu rada.
Stagnacija razine plaća i snižavanje socijalnih standarda uzrokovani su ne samo međunarodnom konkurencijom, nego i Paktom za stabilnost, odnosno mastriškim kriterijima. Implicitni pritisak zbog otvorene ekonomije time se proširuje eksplicitnim pritiskom kroz pravila Europske (monetarne) unije. Umjesto konvergencije “prema gore”, svjedočimo utrci “prema dolje”, u spirali nastojanja članica EU-a da povećaju svoju konkurentnost. Istovremeno, prenošenje poluga odlučivanja na supranacionalnu razinu umanjuje participaciju radnika i sindikata u demokratskom odlučivanju.
Nacionalni sustavi tripartitnog socijalnog dijaloga gube važnost i utjecaj zato što se ključne odluke donose u briselskim institucijama.
Uslijed svega toga mijenja se uloga sindikata u društvu. Sindikati u novim članicama EU-a pritom su suočeni s dodatnim izazovima jer su tek nedavno prošli preobrazbu koju je zahtijevao prelazak na tržišnu ekonomiju i demokratski politički sustav. U nedostatku tradicije i izgrađenog položaja radničkog pokreta u društvu sindikati u ovim zemljama izloženi su istovremeno kritikama vladajućih elita, koje ih proglašavaju “kočničarima reformi”, te progresivnih pojedinaca i organizacija, koje ih smatraju nedovoljno radikalnima.
Kako se sindikati u Njemačkoj, Sloveniji i Hrvatskoj te ostalim zemljama EU-a snalaze u novim okolnostima? Koliko su u stanju privući nove članove i zaštititi njihova prava? Kakve su im strategije umrežavanja s nevladinim udrugama koje djeluju u domeni tržišta rada odnosno ljudskih prava? Mogu li i kako djelovati putem političkih stranaka? Kako se te strategije razlikuju u korporativnom modelu Njemačke i neokorporativnom modelu Slovenije i Hrvatske?
