Pasolinijev apel upućen UNESCO-u u formi dokumentarca radi spašavanja drevnih zidina Sane. Jemen, donedavno srednjovjekovna država, 1970-ih našao se razapet između netom uvezene zapadne demokracije s jedne i težnji socijalističke revolucije s druge strane (Kinezi i Ameri jednako su sveprisutni, a povezuje ih ista barbarska fetišizacija konzumerističkih dobara). Nadrealnu, štoviše, ekscesivnu ljepotu ovog 2500 godina netaknutog srednjovjekovnog grada, koji je stoljećima odolijevao vanjskoj kontaminaciji, podjednako ugrožavaju „dobročinitelji“ s oba fronta (istočnog i zapadnog) potpomognuti jemenskom vladajućom klasom. Pasolini povlači paralele s neokapitalističkim spekulacijama gradskog planiranja koje su narušile srednjovjekovne vizure tolikih talijanskih gradova (Orte). No Italiju je nemoguće spasiti, ali Jemen još uvijek nije. „Uime gracioznih minulih stoljeća u kojima je čovjek živio dostojanstveno zahvaljujući svojem siromaštvu“ on upućuje svoj apel, koji pomalo gorko odzvanja danas usred hladnih, jednoobraznih krajolika postkapitalizma koji obavijaju ovaj svijet istim neonskim sivilom. Kako to obično biva, Pasolinijeva protestna nota urodila je plodom s popriličnim zakašnjenjem – UNESCO je reagirao tek 1986. uvrstivši Vrata Jemena na popis svjetske baštine. (Pasolinijevo krvavo tijelo tada je već odavno nađeno mrtvo na plaži Ostije.) No ni to nije zaštitilo Jemen od podlijeganja tipičnim boljkama moderne civilizacije, neumoljivi kotač historije ne može se samo tako zaustaviti – eto ih usred naftno-ekstremističkog košmara koji je fatum tolikih arapskih zemalja danas. Pasolinijeva ogorčena dijatriba protiv konzumerističkog društva. (Dina Pokrajac)
Titlovi su na engleskom jeziku.
Pier Paolo Pasolini (1922. – 1975.) jedna je od najznačajnijih osoba u ne samo filmskom već i ukupnom kulturnom životu Italije 20. stoljeća. Riječima jednog kritičara: „Kada bismo zamislili Normana Mailera, Trumana Capotea, Gorea Vidala, Camille Paglia, Madonnu, Martina Scorsesea, Spikea Leeja, Michaela Moorea i Noama Chomskoga objedinjene u jednoj osobi, tek tada bili bismo blizu da razumijemo utjecaj koji je Pasolini izvršio na talijansko društvo“. Filmove je često snimao prema književnim djelima, inspiriran borbom protiv konformizma i religijske indoktrinacije. Radikalnih stavova u raznim sferama svoga života, Pasolini je 1968. godine bio do te mjere revolucionaran da je ustao protiv samih revolucionara. Za njega su studenti bili srednja klasa nesposobna za provođenje revolucije, što je izložio u pjesmi Il PCI ai giovani (Talijanska komunistička partija mladima). U njoj kao priznati ljevičarski intelektualac ismijava i osuđuje pobunjene studente (pjesma završava stihom U takvim slučajevima, policiji se daruje cvijeće, prijatelji). Taj je slučaj u Italiji i danas predmet polemika. Kontrast između njegova prvog i posljednjeg filma ogroman je: iako provokativan, Accattone (1961.) stilom podsjeća na neorealizam, dok Salò: 120 dana Sodome (1975.), snimljen prema motivima de Sadeove istoimene knjige, predstavlja nadrealnu alegoriju fašizma u kojoj se javljaju scene jedenja izmeta i rezanja ljudskog jezika nožem. Jedan je revoltirani francuski kritičar svojedobno izjavio i da se ovaj film može prikazati kao oslobađajući dokaz za Pasolinijeva ubojicu. Ironijom sudbine i sam Pasolini postaje ritualna žrtva fašizma, što je bio čest motiv njegovih filmova.
