Mnogo nam govori o Saveznoj Republici Njemačkoj činjenica da je šačica Wehrmachtovih vojnika pretvorena u nacionalnu epitomu otpora nacistima. Oni su bili ljudi oružja (a ne pacifisti poput Weisse Rose (Bijele ruže) i njihovih letaka; mnogi od njih bili su plemenitog podrijetla (a ne proleteri ili pripadnici niže srednje klase poput Edelweisspiraten); kao takvi utjelovljavali su prusko-patricijske ideale s kojim se novonastali BRD-ov ultrakonzervativni establišment rado poistovjećivao (namjesto ičeg barem umjereno progresivnog i poteklog iz Weimarske Republike). I da, nisu uspjeli – Hitler im se osvećivao gotovo do posljednjeg dana svojeg života, naočigled pogubljujući sve koji su dovedeni u ikakvu sumnju da su podupirali Stauffenberga i njegovu grupu. Pretvorilo je to politički sumnjive figure poput npr. Canarisa i Rommela u kvazislužbene BRD-ove heroje, iako njihovo periferno sudjelovanje u pokušaju državnog udara 20. lipnja nikad nije dokraja dokazano. Stauffenberg je bio tako vruća tema u ono doba da su paralelno napravljena dva filma o tom slučaju koja su se našla u kinima, u razmaku od svega 48 sati! Prvo je snimljen ledeno sardoničan, kriptobeckettovski kraj igre Es geschah am 20. Juli redatelja Georga Wilhelma Pabsta, koji se nije nimalo svidio kritičarima (kao što su mrzili i (gotovo) sve ostalo što je napravio nakon 1945.). S druge strane, 20. srpnja cijenjen je zbog svojeg jednostavnog realističnog stila, kao i perspektive: Harnack i koautor Weisenborn (usput, obojica članovi pokreta otpora prešutno upleteni u stvar u pitanju) pokazuju 20. lipnja kao djelić mnogo složenijeg političkog procesa koji je jednako uključivao radnike, kao i akademike ili klerike. Ako stavimo na stranu gotovo ekscesivan (i veoma FDR-ovski ton tipičan za 1950-e) 20. srpnja gotovo da bi mogao biti DEFA-in film  – ustvari, Harnack je i bio jedna od najvažnijih ranih ličnosti DDR-ova studija.