Inspiriran vlastitom predstavom pripremanoj u Mantovi u kojoj su sudjelovali i članovi Drame zagrebačkog HNK-a (Nina Violić, Alma Prica, Vlasta Ramljak), Delbono uranja u talijanski izbjeglički prihvatni centar u Astiju. Svjestan da tamo postaje „špijun“ udaljen od njegovih stanara i njihova malog privatnog svijeta, u strahu da ne ode predaleko u njihovu „svetost“ ili da im nešto ne „ukrade“ za svoj film. „Mučit će vas i tjerati da govorite. Mrzit će vas zbog vaše vjere“, poručuje im Delbono, koji „nikad nije vidio ljude kako hodaju po vodi, ali ih je vidio kako se u njoj utapaju“. Njihova se svakodnevica izmjenjuje s prizorima iz njegove predstave i snimkom sukoba izbjeglica sa slovenskom policijom pokraj žilet-žice. U njima je autor pronašao „nevjerojatne glumce“, otkrivajući njihove nježnosti, otpornost, snagu i krhkost. „Pitam se što će biti s njima“, kaže autor nakon što su zajedno veslali, plesali i oslobađali Isusa i Barabu. Odettin song Sometimes I Feel Like a Motherless Child još nikad nije zvučao tako bolno i potresno. Zato ono „evanđelje“ koje njegova majka povezuje s ljubavlju Delbono otkriva u tišini susreta. Na kraju su od majčina evanđelja ostale tek krhotine jednog dječaka koji plače. Praznog, ranjenog i izgubljenog poput aktera koje promatra. Toliko različit, a opet toliko sličan njima.