Sudjeluju: Tomislav Longinović, Viktor Ivančić, Snježana Kordić, Boris Buden, Mate Kapović

Da su nacionalni identiteti država koje su se osamostalile po raspadu Jugoslavije neobično krhki, jasno je svakome tko ima ikakva doticaja s ovim prostorima, a posebno njegovim građanima. Također temelj tih identiteta u prvom redu čine jasne distinkcije prema najbližim susjedima i vlastitim sugrađanima koji pripadaju ‘onoj drugoj’ južnoslavenskom naciji. Situacija je ponekad u tolikoj mjeri šizofrena, da se praktično jedini identitet svih tih nacionalnih zajednica iskazuje isključivo kroz negaciju. Kako je praktično riječ o istom narodu, koji se razlikuje isključivo po vjerskoj opredijeljenosti, a govori istim jezikom, nacionalistička politika prema jeziku od strane najviših akademskih institucija i profesionalne javnosti napravila je sve da južnoslavenske narode trajno udalji u jezičnom smislu. Budući da se takvo što logično ispostavilo kao nemoguće, skoro tri puna desetljeća svjedočimo nasilju nad jezikom i njegovoj izravnoj instrumentalizaciji koja za ključnu posljedicu ima nasilnu segregaciju djece u nacionalno miješanim sredinama i razvoj ozbiljne autocenzure kod izvornih govornika. O svemu tome pokušalo se razgovarati na nekoliko tribina održanih u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje su nakon dugog usuglašavanja i odbacivanja prvog prijedloga, uspjele iznjedriti deklaraciju o zajedničkom jeziku. Burna reakcija koja je potom uslijedila, praktično u sve četiri države istog jezika, s posebnim naglaskom na Hrvatsku, zapravo je potvrdila sve navode iz same deklaracije i ukazala na potrebu njezina donošenja. Na panelu ćemo stoga razgovarati o državnom odnosu prema jeziku, njegovoj politizacije i pitanju radi li se doista o jednom jeziku ili o više njih.