Filmovi Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike (1949. – 1963.)
150 % istinito
Olaf Möller
U kolovozu 2016. na međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu prezentirao sam program posvećen filmu mlade Savezne Republike Njemačke. Taj pothvat većina je shvatila kao novi pogled na filmsku produkciju 1950-ih u BRD-u, jedan od najozloglašenijih i istovremeno najmanje istraženih povijesnih perioda njemačke kinematografije. No stvar je zapravo bila mrvicu kompleksnija, jer sam prikazao i nekoliko filmova iz Njemačke Demokratske Republike (DDR-a) koji su radnjom smješteni u BRD – dotična djela slikaju potpuno drukčiju sliku života na kapitalističkom Zapadu. Jednostavno rečeno: Ako želimo dobiti kompletniju sliku BRD-a sa svim njezinim proturječjima, mnogim sivim-prema-posve crnim područjima (čitaj: teme koje su na vrhu ocijenili kao neprikladne za prikazivanje na filmu), trebamo pobliže proučiti filmsku proizvodnju u obje države.
Iz tog razloga vrlo sam sretan što je Subversive Festival doskočio tom izazovu i odlučio predstaviti malenu programsku selekciju u kojoj sam se mogao isključivo posvetiti tom aspektu projekta: deset filmova, pet iz svake države, posloženi u dijalektične parove – zajednička tema, dvije vizije koje su ponekad komplementarne, a ponekad posve različite, no uvijek doprinose istini, koja je veća od pukog zbroja svojih dijelova.
Novonastala država BRD ideološko je bojište. Stoga ne bi trebalo biti iznenađujuće (iako za većinu jest bilo…) da je DEFA, vodeći filmski studio u DDR-u tijekom 1950-ih, producirao zavidnu količinu dugometražnih igranih filmova čija je radnja smještena u Zapadnoj Njemačkoj – takoreći podžanr koji je obustavljen izgradnjom Berlinskog zida 1961. godine. S druge strane, život u Zapadnoj Njemačkoj ostat će lokus/tema od trajnog interesa za filmaše iz DDR-a, iako odtad gotovo isključivo u sferi dokumentarnog filma i televizijske produkcije; mnoge najbolje kriminalističke serije i miniserije koje je producirao DFF (krovna državna organizacija za radijsko i televizijsko emitiranje u DDR-u) bile su špijunski trileri koji opisuju zlodjela u BRD-u. S druge strane, u Saveznoj Republici Njemačkoj filmovi i TV serije pokazivale su vrlo malen interes za DDR: tijekom čitave Adenauerove ere snimljeno je ukupno svega desetak filmova koji se na ovaj ili onaj način bave životom u „Drugoj Njemačkoj“ – naravno, često su se spominjale izbjeglice s Istoka ili rođaci koji žive u Zoni itd., no to je u principu to; i tako je i ostalo. I poslije kolovoza 1961. ni film ni televizija nisu imali mnogo za reći o toj temi, barem što se tiče fikcionalnih prikaza. Moglo bi se postaviti pitanje zašto je tomu tako. Odgovor je možebitno višestruk. Prije nego što je izgrađen Berlinski zid, DDR je nastojao po svaku cijenu uvjeriti kako domaće, tako i gledatelje u BRD-u, u pravednost svoje državne agende. No većina filmova nikad nije dospjela do kina u BRD-u, ponekad stoga što distributeri nisu smatrali da bi zapadnjačka publika platila da gleda te filmove, a ponekad pak zbog djelovanja tijela Interministerielle Ausschuß für Ost-West-Filmfragen (suštinski ilegalno tijelo zaduženo za uvoz filmova iz komunističkih zemalja, a bilo je aktivno između 1953. i otprilike 1966. godine). U BRD-u je stanje dakle bilo nešto drukčije: što se manje pažnje posvećivalo DDR-u, što je manje priča i filmskih prikaza producirano, to bolje. Bilo je to (manje ili više svjesno) u skladu s Hallsteinovom doktrinom.
Teme koje obrađuju pet parova filmova:
- Dugotrajno, crnim mrljama prekriveno sjećanje: Stärker als die Nacht & Der 20. Juli
Poput svakog naroda koji je rođen nakon Drugoga svjetskog rata, dvije Njemačke usidrile su svoje državne mitove djelomično u narativima otpora i kolektivnog stradanja. No obje države svjesno su ignorirale određene frakcije koje su se borile protiv Hitlera te je svaka izdvojila samo jednu grupu. Stärker als die Nacht i Der 20. Juli uzorni su primjeri tih dvaju narativa: Dudow se fokusira na komunistički par i naglašava kako njihova borba protiv fašizma počinje 1933., dok Harnack govori o vojnoj eliti i srednjoj klasi koja je prekasno naučila svoju lekciju.
- Odjebi, Ameru: Das verurteilte Dorf & Die goldene Pest
Jedna od rijetkih tema prema kojoj su se obje Njemačke odnosile podjednako nelagodno bila je američka prisutnost u Zapadnoj Njemačkoj, iako zbog posve različitih razloga: Das verurteilte Dorf daje viđenje američke vojske kao prijetnje svjetskom miru, dok Die goldene Pest portretira SAD kao iznimno kvaran utjecaj na ukus i moral u BRD-u – iako nije da su se domaći previše opirali, jer su dobili ozbiljnu lovu… Važno je istaknuti i da se u oba filma lokalci vraćaju iz rata u svoja središta naracije: POW u Das verurteilte Dorf i veteran Korejskog rata, rođen u Njemačkoj u Die goldene Pest.
- Mudrost prevaranta: Der Hauptmann von Köln & Der Hauptmann von Köpenick
Dva narativa o lakovjernim autoritetima. Der Hauptmann von Köln oslikava panoramu života u BRD-u kojim vladaju pajdaštvo među bivšim nacistima i članovima Wehrmachta. Der Hauptmann von Köpenick pean je individualizmu s pomalo anarhičnim zapletom, kao i satira o birokraciji i autoritarizmu, sigurno smještena u wilhelminijansku prošlost.
- Divlji na ulicama: Berlin – Ecke Schönhauser & Die Halbstarken
Echt žanr 1950-ih bio je film o maloljetničkoj delinkvenciji, a pokazivao je brojne paralele između dvije Njemačke, poglavito buržujsku suštinu protiv koje su mladi osjećali gotovo egzistencijalni poriv pobune. Isto tako, pokazuje kako su dva bloka neko vrijeme dijelila zajedničku estetiku: stilski skroman film podjednako otvoren prema romantičnim primjesama generacije Thaw, kao i nonšalantnoj seksualnosti De Santisova tipa neorealizma.
- Razumjeti Zid: … und deine Liebe auch & Genosse Münchhausen
Dva zenita posve različitih modernističkih praxesa koje je izazvala izgradnja Berlinskog zida: …und deine Liebe auch dovela je DEFA-in tip dokumentarnog realizma do točke bez povratka sa svojim improvizacijama, skrivenom kamerom i labavim scenarijem, koji su stalno na rubu izmjene, ovisno o trenutnom razvoju događanja – dok BRD kino političkog kabareta nikad nije bilo toliko opičeno, mjestimice gotovo beckettovskog tona, kao u Genosse Münchhausen.
