Poglavlje iz knjige Videologija 1 (Litteraria Pragensia Books, Prag 2015), prenosimo hrvatski prijevod iz časopisa Ubiq, br. 19, 2016.

Louis Armand

Alan Turing, koga se često smatra ocem moderne informatike, razvio je 1950. test za određivanje sposobnosti stroja da iskaže inteligentno ponašanje. Turingova izričita namjera, skicirana u njegovu članku “Kompjutorski strojevi i inteligencija”, bila je razmotriti pitanje mogu li strojevi razmišljati. Forma Turingova testa bitno se odražava na ovo pitanje. U ovom testu ispitivač propituje dva neviđena ispitanika koji mu na skup pitanja daju pismene, otisnute odgovore. Prema tim odgovorima ispitivač mora odrediti koji je od ispitanika ljudsko biće, a koji je stroj. Dok je Turing hitro odbacio zamisao o strojevima koji razmišljaju kao “pretjerano besmisleno da zasluži raspravu”, predložio je da bi se bar “inteligencija” mogla u praksi definirati kao mjera imitacije. Dakle, ako se ljudsko biće smatra inteligentnim samom činjenicom da je ljudsko biće, onda bi i stroj, ako je u stanju iskazati ponašanje koje podrobno oponaša ponašanje ljudskog ispitanika – do te mjere da može zavarati ljudskog ispitivača –  trebalo u praksi smatrati inteligentnim. Procjena može li stroj razmišljati ili ne može, ili čak što je uopće razmišljanje, posve je drugo pitanje.

U izvornoj verziji Turingov test nije zahtijevao ljudsko biće i stroj, već muškarca i ženu, a ispitivačeva bi zadaća bila da razotkrije njihov rod. Činjenica da je Turingov test umjetne inteligencije oblikovan prema testu roda govori mnogo toga. Između ostaloga služi kao podsjećanje da su svi oblici testiranja zasnovani na skupini hipotetskih normi, gdje se od rezultata očekuje da se s njom poklope ili od nje odstupaju. Problem je, kao što i Turingov članak ističe, u tome što normu treba vrednovati i odrediti kakva bi joj očekivanja valjalo pripisati te kako se takva očekivanja može otjelotvoriti. Precizno govoreći, ovdje je u pitanju ono što bismo mogli nazvati ljudskom hipotezom. Postoji rizik, upozorava Turing, da bi strojevi mogli “provoditi nešto što bi trebalo opisati kao razmišljanje, ali što je vrlo različito od onoga što rade ljudi” – do te mjere da bi “strojna inteligencija” sama po sebi mogla zapravo biti neprepoznatljiva u ljudskim okvirima; ne bi imala odgovarajuće protuvrijednosti. A evo dileme: kad o inteligenciji govorimo kao univerzalnoj vrijednosti, ne utječemo li se zapravo nekoj vrsti patetične logičke pogreške, posljednje crte obrane sentimentalnog humanizma?

Turingov nam test na kraju priče manje govori o tome što inteligencija jest ili bi mogla biti, a više o pretpostavkama povezanim s određivanjem što znači biti ljudskim bićem. Da bi stvari bile još kompliciranije, kao što Turing otvoreno priznaje, i sam test jest jedna od tih pretpostavki. Pozivajući se na jednu vrstu “promatračkog paradoksa”, Turingov nam test predstavlja čarobno ogledalo u kojem slika koju vidimo nije toliko odraz koliko simulacija onoga što očekujemo vidjeti.

Ovaj je scenarij vješto odigran u filmu Ridleyja Scotta Blade Runner (1982), ekranizaciji romana Philipa K. Dicka iz 1968. Sanjaju li androidi električne ovce? U Blade Runneru, Turingov je test pretvoren u Voight-Kampffov test, neku vrstu detektora laži zamišljenog da razlikuje replikante od ljudskih bića prosuđujući ispitanikovu reakciju empatije na skupinu pitanja. Replikant je u govoru Blade Runnera vrsta androida, robot nastao bioinžinjeringom koji je u biti konceptualno isti kao i originalni roboti kakve je Karel Čapek opisao u svom kazališnom komadu iz 1923. godine, R.U.R. (Rossumovi Univerzální Roboti) – dakle, ne toliko strojevi koliko umjetni ljudi, izrađeni (odnosno uzgojeni) iz protoplazme sintetskih organskih tvari. Kontekst nam pruža već početna špica filma:

Početkom 21. stoljeća, Korporacija Tyrell dovela je evoluciju robota do faze NEXUSA – bića praktički jednakih ljudima – znanih kao replikanti.
Replikanti tipa NEXUS 6 bili su snažniji, spretniji i bar jednako toliko inteligentni kao i genetski inženjeri koji su ih stvorili.
Replikanti su korišteni izvan zemaljske kugle kao ropska radna snaga za opasno istraživanje i koloniziranje drugih planeta.
Nakon krvave pobune borbenog tima NEXUSA 6 na jednoj svemirskoj koloniji, replikanti su na Zemlji proglašeni protuzakonitima pod prijetnjom smrtne kazne.
Posebne policijske jedinice – JEDINICE BLADE RUNNERA – imale su naredbe pucati i ubiti svakog replikanta kojeg ugledaju.
To se nije nazivalo pogubljenjem.
Nazivalo se povlačenjem.

Prepredeni oblici sanitizacije jezika, kao što je “povlačenje”, odavno su prisutni na konferencijama za tisak Ministarstva obrane SAD-a i prikrivaju stalno prisutno oslanjanje na tehnologiju vojno-zabavnog kompleksa koje se pretvara da razdvaja smrt (zapravo mislimo na ubijanje, ako ne nužno s predumišljajem) od odgovornosti ljudskih aktera. Ovdje se opravdanje izvlači iz činjenice da “povučeni” replikanti tipa NEXUS 6 nisu “pravi ljudi”. Ta vrsta opravdanja odavno je poznata: “neprijatelj” se tradicionalno bestijalizira, a ovdje je robotiziran (premda u filmu, što je posljedica vremena njegova nastanka, izgledaju kao skupina urbanih čudaka iz 1980-ih).

Podsjećamo se time na izvornu etimologiju riječi slikara Josefa Čapeka robot, stvorene kao “ropski rad” (rabota). Roboti imaju status neslobodnih stvorenja i isto su tako nelegalni istog časa kad uđu u “suverenu” ljudsku sferu – te, premda nemaju “život” u punom, ljudskom smislu, lako dobivaju “smrt” po kratkom postupku, slijedeći općenitu naredbu za istrebljenje, Vernichtungsbefehl. Jedinice blade runnera, čiji je posao provesti ovu naredbu, funkcioniraju kao kripteje drevne Sparte – ubilačke trupe koje su lutale zemljom pogubljujući “transgresivne” robove. Ili kao Ku Klux Klan. Ili kao Einsatzgruppen.

Film počinje u sjedištu Korporacije Tyrell, u bezličnom, birokratskom okruženju koje se oštro kontrastira s futurističkom vedutom iza prozora. Blade runner po imenu Holden sprema se provesti Voight-Kampffov test na nedavno zaposlenom Leonu Kowalskom za kojeg se sumnja da je odbjegli replikant:

Holden: U pustinji ste, hodate po pijesku kad odjednom spustite pogled i ugledate …

Leon: Kojoj?

Holden: Molim?

Leon: U kojoj pustinji?

Holden: Svejedno je u kojoj pustinji … to je potpuno hipotetski.

Leon: Ali kako sam tamo dospio?

Holden: Možda vam je dojadilo, možda želite biti sami … tko zna. Dakle, spustite pogled i ugledate čančaru. Kreće se prema vama …

Leon: Čančaru. Što je to?

Holden: Znate li što je to kornjača?

Leon: Naravno.

Holden: Ista stvar.

Leon: Nikad nis’ vidio kornjaču … Ali shvaćam što mislite.

Holden: Posegnete rukom i okrenete kornjaču na leđa, Leon.

Leon: Jel’ vi izmišljate ta pitanja, g. Holden, ili vam ih netko piše?

Holden: Čančara leži na leđima, trbuh joj se prži na vrelom suncu, maše nogama pokušavajući se okrenuti. Ali ne može. Ne bez vaše pomoći. Ali vi joj ne pomažete.

Leon: Kak to mislite, ne pomažem?

Holden: Mislim, ne pomažete joj. Zašto, Leone?

Kao i Turingov test, Voight-Kampffov test polazi od ljudske pretpostavke, i to neosobito uvjerljive: da je empatija prirođena osobina koja razlikuje ljude od ne-ljudi, a izražava se na specifične, izmjerljive načine. Naravno, znamo da to nije točno, ali vrijednost takvih propalih pretpostavki leži u tome što razotkrivaju suštinski narcistički karakter procesa koji potajno funkcionira obrnuto od svoje objavljene namjene, jer mu je stvarni cilj uspostaviti ljudskost ili inteligenciju ispitivača, dok arbitrarno sumnja u iste te osobine ispitanika. U slučaju Turingova testa, svodi inteligenciju na predomišljanje prerušeno u promišljenu prosudbu; u slučaju Voigt-Kampffa, svodi ljudskost na stereotip – to jest, na verbalni konstrukt, tip lingvističkog automatizma, baš onu vrstu karikature o kakvoj Turing govori kad spominje simulaciju “strojnog” modela.

Ove redukcije, koliko god se možda nama čine grotesknima ili ironičnima, pružaju protokole za budućnost programiranja – drugim riječima, tvore osnovu lekcije iz uklapanja. Za Turinga sama premisa testa umjetne inteligencije leži u pitanju: “Postoje li zamislivi digitalni kompjutori koji bi mogli dobro igrati igru oponašanja?” Sama zamisao igre pretpostavlja da će ih biti jer će se njihovo ponašanje tako programirati – baš kao što testiranje inteligencije općenito pretpostavlja postojanje obrazovnog sustava kostruiranoga da proizvede komplementarne rezultate: to očekivanje samo je po sebi ujedno i premisa testa i njegov nedostatak koji je nemoguće ukloniti. Ukratko, dok pitanje inteligencije pretpostavlja postojanje autonomne misli – ponekad se to naziva i “univerzalnom inteligencijom” (mogli bismo to nazvati Razumom) – istovremeno razotkriva i posve definicijski karakter te zamisli. Ne postoji objektivna mjera inteligencije; kao svi oblici normativnosti, postoji samo pozivanje na konsenzus.

Ovo ima brojne implikacije. Ne samo da bi inteligencija sa svojim “univerzalnim” posljedicama mogla biti nešto nama nepojmljivo, isto bi moglo vrijediti i za našu vlastitu ljudskost. Pretpostavke na koje se pozivamo kako bismo razlikovali ljude od strojeva isto tako hitro izlažu tajnu tjeskobu da smo mi sami, u ovom ili onom smislu, već strojevi. Ovo nije ništa novo: ta je zamisao implicitno prisutna u svakom mitu o stvaranju. U suvremenoj pop-kulturi, tu se temu najčešće pohodi unutar žanra znanstvene fantastike, ne nužno iz očitih razloga. U svakom slučaju, bez obzira na stupanj do kojeg smo spremni prihvatiti “znanstvenost” takvih pripovijesti o stvaranju, uvijek nam je dostupna ograda da su samo u službi “fantastike”. U tom smislu, znanstvena fantastika jedna je od rijetkih kulturalnih formi čija se neprovjerljivost skoro uvijek tretira doslovno – a ta se doslovnost uzima kao preduvjet da bi je se naša imaginacija poduhvatila; radi se, zapravo, o obliku pritiska, otvorenog skepticizma koji služi da bi ojačao vjeru u našu jedinstvenu “ljudskost”. Duboko mitopoetske pripovijesti kao što je Stari zavjet pak dobivaju široku metaforičku i alegorijsku slobodu u svojim tvrdnjama o univerzalnoj istini. Uz znanstvenu fantastiku veže se jedna čudna vrsta tjeskobe koja se razlikuje od teoloških pripovijesti o iskupljenju kroz često impliciranje, pa makar i subliminirano, da će ljudska rasa u budućnosti postati zastarjela i nadiđena. U Bibliji, naravno, cijeli univerzum završava kad i mi.

U knjizi Sublimni predmet ideologije (1989) Slavoj Žižek identificira jedan trop koji se često pojavljuje, a o kojem po svemu sudeći ovisi upravo takva tjeskoba. To je ono što ja nazivam »trenutkom Blade Runnera«. Priča se, piše Žižek, »obično pripovijeda iz perspektive junaka koji postupno dolazi do užasavajućeg otkrića da svi ljudi oko njega zapravo nisu ljudska bića, već neka vrsta automata, robota koji samo izgledaju i ponašaju se kao prava ljudska bića; krajnja poanta takvih priča jest, naravno, junakovo otkriće da je i on sâm takav jedan automat, a ne stvarno ljudsko biće.«

U Blade Runneru priča se vrti oko prijetnje da će se u ljudsko društvo uvući odbjegli roboti koje se ne može razlikovati od nas. Roboti koji bi mogli biti mi. I slijedom logike, da bismo mi mogli biti oni – zarobljeni, a da to i ne znamo u posthumanoj budućosti: budućnosti koja je zapravo samo prosteza povijesti, jer je povijest sama po sebi – kao i onaj humanizam par excellence, diskurs Razuma – već došla kraju, kao što bi rekao Francis Fukuyama.

Protagonist Scottova filma je Rick Deckard (Harrison Ford), umirovljeni blade runner koji se reaktivirao zbog nedavno otkrivene skupine replikanata koji su se vratili na Zemlju – predstavljenu kroz mikrokozmos distopijskog Los Angelesa oko 2019. – s namjerom, kao što ubrzo otkrivamo, da se suoče sa svojim stvoriteljem, Eldonom Tyrellom (Joe Turkel). Kao i u R.U.R.-u, i ova pobuna robova priziva određene usporedbe s Biblijom. To je ponavljanje priče o Izgubljenom raju, spojena s Povratkom razmetnoga sina – priče čija je pouka u najmanju ruku relativna. No ipak preostaje vječito pitanje: tko je gospodar, a tko rob? Uz pitanje koje je implicirano ali nikad nije otvoreno izrečeno u pretpostavci Turingova testa: koliko je arbitrarna ta razlika? Kao što “nezakoniti” sin Edmund kaže u Shakespeareovu Kralju Learu:

Zašto kopile? Čemu bijedno?

Um mi je velikodušan i tijelo vitko,

Kao i čedne gospe rod? Zašto nas onda

Bijednicima zovu? Jadom? Kopiladi? Jad, jad? [I.ii.6-10]

Jedna je od Deckardovih prvih zadaća posjet uredima Korporacije Tyrell kako bi novi NEXUS prototip podvrgao Voight-Kampffovu testu. Tyrellova je zgrada prilagođena, futuristička noir verzija Hrama Sunca u Teotihuacánu, u Meksiku. Očito bi trebala predstavljati Kuću Božju. Eldon Tyrell, osnivač korporacije, zahtijeva da Deckard test prvo demonstrira na njegovoj pomoćnici Rachel, tumačeći da želi vidjeti kako “radi na pravoj osobi … želim vidjeti negativ prije nego što vam dam pozitiv”. Rachel sumnja u Deckardove motive: “Čini mi se da vi ne vjerujete da je naš rad na korist javnosti”, kaže ona. Deckard odgovara: “Replikanti su kao bilo koji drugi stroj. Ili su od koristi ili su opasni. Ako su od koristi, to nije moj problem.”

Tijekom testa, “pitanja” uglavnom pripadaju u dvije kategorije, povezane sa seksom i smrću – prvenstveno s ubijanjem i jelom:

Gledate kazališnu predstavu. U tijeku je banket. Gosti uživaju u sirovim oštrigama. Predjelo je kuhani pas  …

Prizivajući izvorno rodni Turingov model testa, Rachel u jednom trenutku prekida Deckarda (“Čitate časopis. Naiđete na fotografiju gole djevojke preko cijele strane …”) da bi upitala: “Je li ovo test jesam li replikantica ili lezbijka, g. Deckard?”

U Blade Runneru pitanje seksualnosti nikad nije jednostavno. Osim pitanja može li stroj biti inteligentan ili ne, čini se da se postavlja i pitanje: Što za stroj znači iskusiti želju? To je posve drugačije od seksualizacije strojeva, koja ima dugu povijest. Doista, i priča o postanku u Starom zavjetu usredotočena je na stvaranje seksualne prosteze, prvo kroz objektifikaciju ženske požude (grijeh) a zatim kroz tehnologizaciju “stvaranja” kao reprodukcije (okajanje). Isto tako, Blade Runner predstavlja replikantice kao funkcionalne ili potencijalne strojeve za seks, ili “modele za zabavu”, programirane u skladu s paletom rodnih stereotipa. Robotska želja promatra se kao čista simulacija u službi ljudskih gospodara – sami roboti ne bi trebali iskusiti užitak; sugerirati nešto drugo bilo bi nekako perverzno. Kad replikanti međusobni izražavaju seksualne osjećaje, uvijek je prisutna sugestija da se radi samo o simuliranoj transgresiji – mehaničke igračke koje su nepristojne u odsutnosti gospodara. Ili je u pitanju neka vrsta mehaničke bestijalnosti, posve lišene sentimentalnosti koju ljudi često povezuju sa seksom – onako kao što bismo možda promatrali pse ili kao što se nekad promatralo ljudsko roblje.

Pitanje želje nije ograničeno na seksualnost, iako je seksualno objektificiranje simptomatično za širu dehumanizaciju u odnosu na želju. Kroz cijeli se film provlači podzaplet o kolonijalizmu. Stanovnike Scottova Los Angelesa neprestano bombardiraju poruke s animiranih reklamnih panoa: “U svemirskim kolonijama čeka vas novi život, prilika da počnete ispočetka u zlatnoj zemlji prilike i pustolovine …” Funkcija je replikanata da služe kao ropska radna snaga u tim kolonijama, a njihov bi se položaj mogao povezati s položajem “kolonijalnog subjekta”. Podsjeća nas se kako je jedna od osobina kolonijalizma prisilna shizofrenija asimilacije i segregacije – u Blade Runneru to je zahtjev da se bude “ljudskiji od ljudi” (što je Tyrellov korporativni slogan) dok se istovremeno doživljava tretman neljudskog bića.

Odnos gospodara i roba koji se stvara između ljudi i replikanata neizbježno dovodi do situacije u kojoj se potiče želja da postanu ljudi, no postavlja se i striktna zabrana ostvarivanja te želje: “želja” replikanata nikad ne smije biti više od preostataka “igre imitacije”. Dakle, nikad joj se ne dopušta da bude nešto više od odraza gospodareve želje. Kad replikanti počinju doživljavati pojavu autonomne “svijesti o sebi”, istovremeno doživljavaju i pojavu emancipacijske želje.

Bilo bi lako reći da je Tyrellovo umorstvo koje pred kraj Blade Runnera izvrši replikant Roy Batty (Rutger Haur) uzrokovano “neurotičnom” željom da postane ljudsko biće – osim potrebom za uništavanjem ili emancipacijom, Batty, vođa skupine odbjeglih replikanata tipa NEXUS-6 koje Deckard mora uhvatiti i “povući” artikulira ovu želju i kao razuman odgovor na to što mu je uskraćen potpuni život: Tyrell je, doznajemo, genetskim inženjeringom u seriju NEXUS-6 unio i terminacijski gen koji im život ograničava na četiri godine. Battyjeva želja da postane ljudsko biće stoga bi trebala proizlaziti iz spoznaje da, iako je inteligentno “biće”, nije … ljudsko biće. Ako prihvatimo ovaj pogled na stvari, svi njegovi daljnji potezi motivirani su nekom vrstom iracionalnog očaja. Željom za nemogućim.

Ali to još nije sve, prisutna je i perverzija robotskog “ega” koja je još intenzivnija zbog te ubrzane “trke do smrti” uzrokovane četverogodišnjim terminacijskim genom. Battyjevo ubojstvo Tyrella je ekstatično, kao pasija transcendentalnog samoubojstva. Ako je, kao što psihoanaliza govori, “perverzija u podsvijesti neurotika prisutna kao fantazija Drugog”, onda se pitanje empatije može zapravo svesti na svojevrsni autizam: pretjerano empatijsko ulaganje u Drugo, u ljudsko, a ne nedostatak empatije kao takve. Formula cogito, ergo sum, kao mjera inteligentnog “bića”, zamjenjuje se neurotičnim ustrajanjem da, ako Drugo (gospodar) misli o meni, onda ja postojim, a moje postojanje nadilazi moje stanje. U riječima medijskog teoretičara McKenzieja Warka: “Postljudski? I više nego ljudski.” Prava svrha Voight-Kampffova testa je, dakle, razotkriti robovsku dijalektičku investiciju u svijest gospodara: u stvarnosti, emotivni poremećaj replikanata proizlazi iz pretjerane želje da se udovolji želji drugoga, gospodara, ispitivača – koji zapravo nema druge želje osim da ispitanik padne na ispitu.

Blade Runner ima slično dvoznačan završetak. Kao i u R.U.R.-u, radnja se pretvara u “seksualnu” dramu između navodnog blade runnera Deckarda i pretpostavljene replikantice Rachel. R.U.R. završava tako što Helena i Primus, jedino dvoje robota obdarenih sposobnošću razmnožavanja, zapravo ponavljaju priču o Adamu i Evi – odlaze osnovati novu rasu nakon što robotska vojska uništi sav ljudski rod na planetu. Implikacija je jasna: ovu novu rasu bit će nemoguće razlikovati od one koju je nadvladala. Bit će to, sasvim doslovno, rasa gospodara. Tema eugenike ostaje dosljedna kroz cijelo djelo.

U Blade Runneru seksualna se drama uvodi već u trenutku Voight-Kampffova testa koji Deckard provodi nad Rachel. Ovaj kvazivoajeristički čin omogućuje Deckardu otkriće da je Rachel, a da to ni sama ne zna, zapravo replikantica. Rachel, koja je uvjerena da je ljudsko biće, čak ima usađena i sjećanja koja pripadaju Tyrellovoj nećakinji. Nosi fotografiju svoje “majke”, koja bi mogla predstavljati bilo koga jer postoji samo kao fotografija. Njezina prva reakcija je razumljivo poricanje, ali i sram: kako bi ljudsko biće reagiralo da čuje kako nije zapravo ljudsko biće, da su mu sjećanja usađena? Što vodi do pitanja o učinkovitosti bilo kakvog oblika empatijskog testiranja zasnovanoga na vjeri koju mi sami, navodna ljudska bića, imamo u svoju vlastitu ljudskost – ono što bismo mogli nazvati afektivnom logičkom pogreškom.

Tijekom njihova prvog susreta Rachel znakovito pita Deckarda je li ikad “zabunom povukao ljudsko biće”. Deckard odgovara da nije, ali njegov odgovor smjesta pripušta neželjenu pomisao – da nikad nije zabunom povukao ljudsko biće zato što više nema ljudskih bića, baš kao što u ovom svijetu nema ni životinja koje nisu proizvedene u laboratoriju. Doista, skoro sve u Los Angelesu 2019. godine kao da je sintetsko i postoji na nekoj vrsti umjetne podrške životu. Moguće je da je ljudski rod samo propaganda za status quo; da je ono što vidimo R.U.R.-ova “postljudska” budućnost robotske rase gospodara, stvorena na sliku i priliku izgubljenih bogova.

Kad se Rachel očajna obrati Deckardu nakon što on otkrije da je replikantica, njegova je reakcija na nju izrazito bezosjećajna – mogli bismo čak reći nehumana. Poslije, nakon što mu Rachel spašava život pucajući u replikanta Leona, Deckarda hvata grižnja savjesti i nije u stanju ispuniti naredbu koju je dobio da i nju “povuče”. To je prvi stvarni znak Deckardove “ljudskosti”, točno u trenutku kad se pojavljuje prvi tračak sumnje da ni on sam možda nije ljudsko biće. On zna da će, ako on ne “povuče” Rachel, netko drugi to učiniti. Kroz mješavinu odvratnosti i privlačnosti njih dvoje upuštaju se u seks. Ovdje se opet uvlači pitanje perverzije; tabu miješanja rodova vreba iz pozadine. Za razliku od R.U.R.-a, budućnost dvoje protagonista posve je nesigurna. Ostajemo in medias res dok Deckard i Rachel kreći izbjeći sudbinu koja će ih najvjerojatnije zapasti. Glas u pozadini odzvanja: “Šteta što ona neće dugo živjeti! Ali s druge strane, tko uopće živi?”

Pitanje se samo nameće: je li Deckard naučio nadići samog sebe preko svoje ljudskosti ili njegove poteze pogoni nihilističko priznavanje svoga unutarnjeg replikanta? Ne nekog kartezijanskog homunkula kao sjedišta razuma, već prije onog autonomnog strojnog uma koji nazivamo libidom ili željom, i koji uvijek prijeti destabilizirati naš sustav kontrole misli, naše racionalizacije: poput svijeta Orwellove 1984, Scottov Los Angeles budućnosti je ruševina. Njegovi replikanti, uznemirujući dvojnici nas samih, pojavljuju se kao agenti perverzije: seksualni devijanti i edipovski ocoubojice, kao da izvršavaju potisnute nagone kolektivne psihe.

Ljudski rod u ovoj zamišljenoj budućnosti pronalazi istinu samo u enigmi replikanata koji istovremeno i jesu i nisu identični nama. A kako je to enigma beskonačne borbe, kolektivna podsvijest u njoj proživljava svoja ograničenja. To je zato što ona postavlja ontološko pitanje koje poseže u jezgru samorecepcije ljudskog roda kao potencijalno emancipiranog bića – što je uloga koju replikanti nastoje ispuniti kao svojevrsna zamjena. U ovoj formulaciji replikant je u najmanju ruku povratak potisnutoga u kolektivnom smislu i kroz njih se mogućnost življenja kao da smo svedivi na razum, umjesto da mu se podloži, prijeti ostvariti.

Ova je dilema središnje pitanje genealogije robota kao kritike diskursa emancipacije. Pitanje nije je li emancipacija uopće moguća bez atributa ljudskosti, već što implicirana eugenika ove borbe postiže u odnosu na ideologiju razuma. Dok se Karelu Čapeku pripisuje uvođenje riječi “robot” u opću upotrebu, koncept koji je s njom povezan ima dugu genealogiju – koja se pruža bar do najranijih pokušaja stvaranja filozofskog temelja države i podrijetla same filozofije kao sustava razuma; proces koji je već formaliziran u Platonovoj Državi. U njoj država ili “idealni polis” nije samo obdarena određenim racionalizmom i prema tome organizirana, već je i programirana, da se tako izrazimo, u skladu s djelovanjem samog razuma – specifično kroz poučavanje filozofije. Za Platona je idealna država diktatura Razuma.

“Povijest razuma” u ovom formalnom smislu je dakle i povijest jedne političke zamisli. Razum kako ga je uspostavio Platon je ideologija – ideologija koja sebi daje pravo prvenstva u odnosu na sve ostale. Nije slučajnost što razum nakon toga dobiva srodne riječi kao što su Bog i Povijest. Razum postaje prvi i pravi transcendentalno označeno par excellence.

Robot je parnjak ove povijesti razuma. Počevši od Platona, koji u Državi razvija složeni sustav podčinjavanja razumu, povijest robota formalizira se kao racionalizacija drugoga. Ona pruža opravdanje za doslovno ropstvo na kojem su zasnovani i demokracija i totalitarizam, bilo kroz institucionalnu praksu samog ropstva, promicanje rasnih zakona, rodno i radno ropstvo, ili razne oblike ropskog konzumerizma nastale iz industrijske revolucije, te – a to se samo čini paradoksalnim – potporu laissez-faire “emancipacionizma” postmoderne.

Radikalna zamisao u suštini R.U.R.-a nije da je emancipacija od nepravde ropstva i tome sličnog moguća, već upravo suprotno: da je sam koncept emancipacije privid koji izbacuje logika samog ropstva. To je dilema koja stiže preko Hegela, a proizlazi iz razdvajanja misli i života, što je modus po kojem se pretpostavljena tiranija razuma širi u sve aspekte svijesti. Robot nije samo nastavak te zamisli, već njena apoteoza, jer je ropstvo koje on predstavlja već u stanju neurotične fantazije, koja je naravno fantazija vrste – fantazija u kojoj razum želi postati svjedokom samom sebi i posvećuje se proizvodnji prosteze “univerzalne svijesti o sebi” pa je u krajnjoj liniji čak spreman i postati ona, makar i po cijenu vlastitog istrebljenja.

Drugim riječima, drama koja je pred nama nije jednostavna alegorija oslobađanja robova, već emancipacija razuma, razuma koji je zarobljen svojim vlastitim sustavom. Zbog toga u R.U.R.-u nije moguće zamisliti ništa osim totalnog rata. Na kraju razum mora popustiti pred vlastitom neurotičnom fantazijom. Tako je i kod Karla Marxa, za kojeg dijalektika gospodar-rob postavlja dilemu da prava emancipacija ne postoji, samo ideologija emancipacije kojoj je sama emancipacija podložna. Dok emancipacija “pretpostavlja eliminaciju moći, ukidanje razlke subjekt/objekt”, kao što je rekao Ernesto Laclau, “nema emancipacije bez opresije, i nema opresije bez prisutnosti nečega što je spriječeno u svome slobodnom razvoju.” Rezultat je, čini se, začarani krug beskrajne dijalektike. Preostaje jedino fantazija projicirane svijesti o sebi: užitak razuma koji svjedoči vlastitom kraju kako bi se razvio i nastavio razvijati prema singularnosti.

Ima jedan trenutak u seminaru o kibernetici i svijesti kad Jacques Lacan opisuje scenarij u kojem su svi tragovi ljudskog života nestali s planeta osim jednog analognog fotoaparata postavljenog na stalak, kraj jezera u kojem se ogleda planina. Fotoaparat još uvijek radi. Zaslon se pokreće, bljeskalica bljesne, film se pokreće dalje. Ali tko može reći što je aparat percipirao? I što bi značilo reći da ta percepcija na neki način svjedoči o “odsutnosti čovjeka”? Možda je ono što se zapravo odigrava u R.U.R.-u i Blade Runneru posmrtna fantazija samog humanizma koji, usprkos svim proturječnim dokazima, odbija ispustiti dušu. Figura robota je, naravno, jedan od najvećih trijumfa humanizma. U njemu humanizam traži materijalnu kao i metafizičku transcendenciju ograničenja koja mu je povijest nametnula. Pa makar samo da dozna što se dalje dogodilo. Kao i svaki drugi ego koji želi nastaviti prisluškivati razgovor nakon što izađe iz sobe: neurotični nadgledni sustav života poslije smrti za razum. Veliki duh koji pruža ruku prema nemogućem.

Kao posljednja digresija: na kraju filma Lisztomanija Kena Russella (1975) ima jedna upečatljiva scena u kojoj Richard Wagner (Paul Nicholas) ustaje iz mrtvih i pretvara se u nacističkog Golema koji razara židovski geto kao neki arhaični čudovišni stroj. U filmu, geto i svijet općenito spašava nebeski svemirski brod (utopijski stroj) kojim upravlja anđeoski Franz Liszt (Roger Daltrey) koji razara golema-robota orguljama-laserskim topovima. Russellova kič-ekstravaganca je nešto poput posljednjeg priziva humanizma – nakon njegova kraja. Posthumni humanizam. Poput Wagnerova Auferstehunga humanistički se zombi vraća kako bi predvodio trijumf strojeva. A i tu, kao i u R.U.R.-u i u Blade Runneru, dobivamo natruhu toga što ona Lacanova slika zapravo znači: umni, unutarnji portret sentimentalnog apokaliptičnog stroja koji ne znači ništa, samo, i doista samo, nemoguće.

Između R.U.R.-a i Blade Runnera, Platonova idealnog polisa i nacističke državne mašinerije uništenja, kolektivna fantazija razotkriva se kao pravi automat. Mit ljudske usavršivosti teži prema njezinoj idealnoj dvoznačnosti. Prošli smo puni krug. Možda je ljudski rod već odavno naučio snalaziti se bez sebe, pa makar samo zato da nastavi. Napredak implicira određenu nadiđenost ljudskog roda u tehnološko-evolucijskoj jednakosti. Problem je oduvijek bio kako doći do budućnosti, a da se ne zapadne u »trenutak Blade Runnera«, kad svi počnemo slutiti da smo zapravo strojevi, replikanti koje muči nostalgija za takozvanim stvoriteljima – i možda smo oduvijek to bili. Ali, naposljetku, zar nije to, i baš to, istina ljudskog života?

Izvorno objavljeno u internetskom časopisu LOLA (Issue 5, November 2014) na adresi http://www.lolajournal.com/5/slaves.html. Prevedeno uz pismenu dozvolu urednika i autora.

Preuzeto, uz dozvolu uredništva, iz časopisa Ubiq, br. 19, studeni 2016. Prevela Milena Benini.