Kino Europa / ponedjeljak / 14. svibnja / 19.00
GUE/NGL – Klub zastupnika/ica u Europskom parlamentu
Sudjeluju: Gabi Zimmer (MEP i predsjednica GUE/ NGL), Stefan Eck (MEP nezavisni), Helmut Scholz,(MEP die Linke), Miguel Urban (MEP Podemos), Luka Mesec (Levica, SLOV), Dragan Markovina (NLJ), Katarina Peović Vuković (RF), Tomislav Tomašević (Zagreb je naš), Yiannis Bournous (Syriza, Grčka)
Moderira: Toni Prug
Posljednjih nekoliko stoljeća obilježena su borbama između kapitala i rada, u sklopu kojih se različiti radnički zahtjevi ostvaruju i osiguravaju kroz državnu regulaciju i usluge iz javnog sektora. Posljednjih nekoliko desetljeća favorizirali su se interesi kapitala, povlačili neki od napredaka na polju rada, dolazilo je do privatizacija, deregulacija, umetanja kapitalističke proizvodnje u pružanje javnih usluga, kombinirano s time da je alokacija u mnogim zemljama bila povezana sa sve oštrijom procedurom dokazivanja da su zadovoljeni uvjeti za korištenje javnih sredstava.
Budući da rast produktivnosti nije bio popraćen porastom radničkih nadnica i manje stresnom reprodukcijom radničkih obitelji, čini se kako većina stanovništva u većini zemalja općenito ima percepciju da je došlo do značajnog smanjenja sigurnosti i kvalitete života. Političke stranke imale su centralnu ulogu u ovim procesima, balansirajući između interesa kapitala i rada, te često predstavljajući promjene koje žele implementirati kao nacionalne interese. Iako je politička ljevica u nepovoljnom položaju još od raspada socijalističkih država u Europi, kriza iz 2008. godine, koju se još osjeća u većini država širom kontinenta, pružila je prostor za kritičnije i ambicioznije pozicioniranje. Remunicipalizacija, zajednička dobra, temeljni dohodak i nove industrijske strategije primjeri su progresivnih debata.
Međutim, čini se kako općenito izostaje refleksija o dva pitanja: širenju usluga javnog sektora te regulaciji i intervenciji u tržišne aktivnosti na međunarodnoj razini. Premda je alokacija hrane putem tržišta notorno neučinkovita, uz visok postotak rasipanja, nema političkih glasova koji bi inicirali debatu o prednostima koje bi zemlje mogle imati kada bi organizirale alokaciju hrane unutar javnog sektora.
Iako svaka nacionalna strategija industrijskog razvoja ovisi o uspješnom izvozu u konkurenciji s tvrtkama iz drugih država, iznimno malo glasova na političkoj ljevici kontrira ovim tržišnim narativima idejama o kooperativnoj proizvodnji koja alocira na način da premošćuje države i zaobilazi kapitalistička tržišta.
Zrcaleći aksiomatske tvrdnje srednjostrujaških ekonomista, izgleda kako se u sklopu političkih diskursa u EU sa svih strana političkog spektra, kapitalistička tržišta prihvaćaju kao najbolje rješenje. Sve druge društvene forme proizvodnje i alokacije predstavljaju se kao opcije koje valja uzeti u obzir tek ondje gdje je općeprihvaćeno da tržišta imaju slabiji učinak ili da su potpuno neuspješna. Je li izostanak debati o ovim pitanjima znak sveobuhvatnog manjka imaginacije i političke ambicije političke ljevice u Europi, ili je to odraz političke slabosti političkih aktera na ljevici?
Imajući u vidu da su postojeće integracije Europske unije uvelike pristrane prema, ako ne i odlučno determinirane povjerenjem u kapitalistička tržišna rješenja, treba postaviti dva pitanja. Do koje mjere ovu šutnju o regulaciji i redukciji kapitalističkih tržišta te o mogućem proširivanju javnih usluga na dodatne tipove proizvoda oblikuje postojeća EU integracija? Također, postoji li u postojećem poretku Europske unije prostor u kojem bi lijevi politički akteri mogli postaviti ovakva pitanja, ne zaboravljajući istovremeno da je povijest europskog razvoja u ključnom smislu ovisila o integraciji rada i dobara iz slabije razvijenih dijelova svijeta u odnose koji su bili naklonjeni europskom razvoju?
