Osobni koncept snimanja filmova izmijenio je s Jean-Marie Straubom samu prirodu modernog filma u diskursu „sirovih materijala“ od kojih je nastao: slavnih literarnih tekstova, glazbe, stvarnih tijela ljudi/glumaca, zvukova, svjetlosti i stvarnosti. Antispektakularnih, antitranscendentalnih i beskompromisnih. Više od pet dekada njihova zajedničkog rada, filmovi Jean-Marie Strauba i Danièle Huillet, njegove umjetničke i životne partnerice, često su bili definirani takvim etiketama – u terminima onog što oni nisu – bilo da njihova cjelokupna praksa ide ka opravdavanju filma u njegovoj najčišćoj formi. Oni su dopustili, riječima Vittorinija i Pavesea, Hölderlina i Kafke, Mallarméa i Cézannea, da vibriraju u apsolutnoj slobodi. Godinama su surađivali s velikim sineastima poput Williama Lubtchanskyja i Renata Berte.

Rođen u Metzu, Straub je bio asistent Jeana Renoira i svog prijatelja Jacquesa Rivettea, prije no što je napustio Francusku kako se ne bi morao boriti u Alžirskom ratu. Ni u inozemstvu nije prestao snimati, najprije u Njemačkoj, a potom u Italiji. Njegov prosede nastao pod snažnim utjecajem Brechtova Verfremdungseffekta (efekt otuđenja), ima snažnu etičku vrijednost i promišljeno biva adresiran gledateljevoj svijesti kroz naglasak na jasne ekspresivne kontraste: između filmskog ovdje i sada i atemporalne dimenzije teksta. Filmovi Strauba & Huillet ustvari su bezvremenski. U estetskim i produkcijskim terminima imaju nam puno toga reći, što je i jedan od razloga zašto ih mladi filmaši i publika nanovo otkrivaju.

(Carlo Chatrian u tekstu objavljenom povodom dodjele Leoparda za životno djelo Jean-Marie Straubu na lanjskom Locarno Film Festivalu)