Poput svih revolucija, uključujući i jubilarnu ’68, tako i 11. izdanje Subversive Film Festivala postaje teritorij, mjesto i identitet. Zato je naša vokacija osnažiti različitost glasova koji traže i žele da ih se čuje. Biti zauvijek divlji u srcu. Držati se neke vrste „diskontinuiranog kontinuiteta“ (oprostite nam na oksimoronu). Učvrstiti već postojeći programski teren, ali ga i raskrčiti nekim novim radikalnim komadima koji će nas natjerati na punokrvni dijalog. Biti u vječnom pokretu, na cesti. Ne izolirati se u tvrđavi konvencija, već prihvatiti igru i njezine rizike. Prihvatiti politički stav kao mogućnost zavođenja i igre otkrivanja. Tragati za onim najodvažnijim segmentom (filmskog) užitka.
Ima neke proklete simbolike u tome da je u čak dva filma iz festivalske igrane konkurencije postavljeno identično pitanje: „Jesi li ljevičar?“. U filmu Lutajuća sapunica (La Telenovela Errante) Raula Rúiza, to se pitanje postavlja u artificijelnoj čileanskoj sapunici u kojoj ono zvuči posve groteskno i krajnje ironično. U filmu Tvornica ničega (A Fábrica de Nada) Pedra Pinha isto pitanje postavit će jedna mamurna cura talijanskom sineastu Danièleu Incalcaterri, nakon što su proveli noć u klubu u kojem je nastupao hardcore bend njezina prijatelja Zea, čija je tvornica dizala otišla u likvidaciju. Kad ona dobije negativni odgovor, upitat će ga, „Jesi li fašistički kurvin sin koji je došao ovdje praviti se važan?“. Njegov odgovor opet je bio negativan. „Ako želiš podijeliti svijet na dva suprotna pola, to nije lijevica i desnica. To je svijet u kojem su na jednoj strani oni koji se s njime slažu i prihvaćaju ga, dok su na drugoj strani oni koji ga se žele odreći. Što si siromašniji, to se više priklanjaš potonjoj strani“, reći će Ze režiseru. No, Incalcaterrin negativni odgovor više se povezuje s njegovim frustracijama o stanju europske ljevice danas.
Tu naše festivalske paralele ne prestaju. U drami Red stvari (L’Ordine delle cose) našeg starog znanca Andree Segrea visoki dužnosnik talijanskog Ministarstva vanjskih poslova odlazi u Tripoli gdje u društvu francuskog kolege posjećuje centar za prihvat izbjeglica nalik zatvoru. Tada će mu on predati cvjetnu lukovicu koju mu je poklonila njegova žena. I dok je ta lukovica prešla dugi put na relaciji Italija-Libija-Francuska, u doksu Divlji srodnici (Wild Relatives) Jumane Manne imamo sjemenje iz ratom poharanih usjeva sirijskog Alepa, koje se preko Bejruta prebacuje u gensku banku na norveškom Svalbardu, gdje će ga njegovi znanstvenici zaštititi i replicirati u svojim laboratorijima. No tamo gdje u Segreovu komadu izbjeglice proživljavaju svoju agoniju u krajnje nehumanim uvjetima, u Aïnouzovu doksu Zračna luka Tempelhof (Zentralflughafen THF) oni su smješteni u hangarima bivšeg berlinskog aerodroma. A u Piazzi Vittorio Abel Ferrara dijeli s njima isti rimski kvart i kupuje u istom minimarketu u vlasništvu Bangladešanina.
I dok u uvodnim kadrovima Aïnouzova komada promatramo grupu studenata u turističkom obilasku Tempelhofa, slični sablasni „arheološki efekt“ proizvodi i zgrada napuštenog beogradskog Hotela Jugoslavija u istoimenom doksu Nicolasa Wagnièresa. No dok je Tempelhof transformiran u utočište za 2000 izbjeglica, interijeri Hotela Jugoslavija doimaju se poput geyrhalterovske kuće duhova.
Bavimo se i tijelima u diskursu kolonijalizma i horora. Tijelima mladih legionara izoliranim u staroj alžirskoj vili (Tvrđava luđaka / Le Fort des fous) i tijelima ofarbanim u crvenu boju krvi i rata čije je stanje blisko ludilu (Zama). Tijelima monstruma čije ruke prizivaju Cravenova Freddyja Kruegera (Waldheimov valcer / Waldheims Walzer). Tijelima u voodoo transu (Cocote). Tijelima koja ne pristaju na diktate pinku eiga pikselizacije (Ne zamaraj se sitnicama / Edaha no koto). Tijelima utopljenih šahida u ritualnom pranju (Mučenik).
Postoje i oni mali veliki filmovi čiji prosedei ne mogu biti aktualniji. U Yeksanovu Zaljevu (Körfez), koji spaja političko i ekološko, havarija teretnog broda koji je prevozio opasne kemikalije, zbog koje njegovi junaci bivaju prisiljeni nositi zaštitne maske, priziva sve naše LNG terminale. U Mladim i usamljenima / Premières solitudes, neodoljiva Claire Simon ispisuje svoj intimni kurikulum osluškujući učenike pariške srednje škole koji se otvaraju jedni drugima u dugim razgovorima i promatraju jedni druge u oči. A u doksu Kada dođu svinje, koji priziva Žilnikove kasne radove, Biljana Tutorov osluškuje svoju tetku koja „voli politiku’“ i ima u stanu čak četiri televizora.
Mali veliki film Lucky u režiji Johna Carrolla Lyncha, koji otvara festival, ujedno je i naš in memoriam nedavno preminulom Harryju Deanu Stantonu, čija će nas meksička balada koju izvodi na jednom vjenčanju uz pratnju marijača proganjati vječno. Glumčevo umorno lice koje izranja iz pustinje nalik giacomettijevskoj silueti priziva njegova Travisa iz filma Pariz, Texas. Možda je njegov bar u kojem se druži s Davidom Lynchom kojem se izgubila kornjača, ujedno i njegov purgatorij. Jer Lucky je film koji jednostavne emocije čini kompleksnima, a kompleksna pitanja jednostavnima. Nazvati telefonske informacije da bi se provjerilo „je li realizam stvar“. „Ne, to nije stvar nego teško govno“ – kažu. Izlaz iz govana uvijek postoji. Možda se on krije u onom finalnom osmijehu kojim autorov stari kauboj pokušava pobijediti strah od smrti.
