Mazenova freska o izgubljenoj bejrutskoj mladeži i njihovim tijelima ne boji se krajnje eksplicitnosti dosad neviđene u arapskom filmu, dok u nizu nevjerojatno senzualnih i mikroskopski preciznih kadrova masturbiraju pod tušem i demonstriraju (polu)goli mačizam na lokalnoj plaži. More je njihova sloboda i njihov bijeg. Bijeg iz siromašnog predgrađa čije su fasade ukrašene plakatima mučenika. Kad se Hasanov skok u more okonča tragedijom, izvlačenje njegova tijela doima se poput orgije erotiziranog ragbija, u eksploziji obnaženih torza i bicepsa. Hasanovi prijatelji prebacuju njegovo mrtvo tijelo u mladićev dom, gdje započinje njegovo ritualno pranje. Jer utopljeni šahid mora se oprati prije odlaska u dženet, za razliku od onog koji je izgubio život u prolivenoj krvi. Upravo taj dugi kadar pranja naljutio je libanonske puritance. Ono što Arapima predstavlja svetinju, autor je transformirao u ultimativni homoerotski fetiš, s vodom koja se cijedi niz plastičnu cijev i pjenom koja se cijedi niz Hasanovo tijelo. Khaledova mikroskopska kamera bez ikakvih ograda znatiželjno proviruje ispod bijelog platna kojim su prekriveni njegovi intimni dijelovi, minuciozno prateći pokrete ruku koje to tijelo peru.

(Dragan Rubeša)