Na rimskoj Piazzi Vittorio smještenoj par koraka od stanice Termini, svi su stranci. Afrikanci i Afganistanci tu žive i spavaju s beskućnicima. Peruanci i Bolivijci tu se okupljaju kako bi proslavili praznik sunca. Tu je i Senegalac koji konobari u kiosk-kafiću stare Talijanke. Kineskinja vlasnica restorana. I sam Abel Ferrara koji na tom istom trgu živi s partnericom Moldavkom i njihovom kćeri, također je stranac. Kad je njezina majka došla iz Moldavije u Rim, zaposlila se kao kućna pomoćnica. Stranac je i njihov susjed Willem Dafoe, koji se tu doselio prije tri godine sa suprugom redateljicom Giadom Colagrande. Postoji i ona druga strana, koja ne voli „strance“, inkarnirana u članovima ultradesničarske skupine CasaPound. Neki pak s nostalgijom oplakuju stara vremena kad je Claudio Villa pjevao Chitarru Romanu, a Piazza Vittorio bila je velika tržnica. Iako je obližnji park Colle Oppio tada bio još zapušteniji nego danas. „Treba živjeti različitost iskustva, mogućnosti i povijesti“, kaže Dafoe. Ferrarin prosede duboko je human, blizak recentnim radovima Fredericka Wisemana i Claire Simon. Jer, nije važno odakle autorovi akteri dolaze. Važna je osobna borba za preživljavanje koju oni vode u ovom nesigurnom i prekarnom svijetu.

(Dragan Rubeša)

Abel Ferrara rođen je u New Yorku 1951. godine. Debitantski dugometražni horor The Driller Killer (1979) osigurao mu je kultni status. Autor je remek-djela Kralj New Yorka, Loš poručnik, Kradljivci tijela i Pogreb, snimljenih u suradnji s njegovim vjernim scenaristom Nicholasom St. Johnom. Nedavno je odlučio napustiti SAD i preseliti se u Italiju, gdje snima Mary, Go Go Tales i Pasolinija. Naslov njegova najnovijeg doksa Piazza Vittorio krije njegovu trenutačnu rimsku adresu.