Paralelno s radikalnim političkim promjenama koje su pomele Kubu 1960-ih godina prošlog stoljeća te u duhu nepokolebljivog suprotstavljanja holivudskoj filmskoj politici i estetici, rođena je nova kinematografija unutar koje je dokumentarni film bio ključan. Retrospektiva Kubanski revolucionarni film koju smo priredili u suradnji s Cinemateca de Cuba u Havani i vrsnim poznavateljem latinoameričke kinematografije, profesorom Michaelom Chananom donosi nam presjek kubanskog novog vala, s naglaskom na njegovim dokumentarnim filmašima – kao što su legendarni Santiago Álvarez, Manuel Octavio Gómez, Julio García Espinosa te prva kubanska redateljica Sara Gomez. Donosimo i izbor ključnih djela stranih filmaša koji su njegovali intenzivne veze s Kubom tijekom turbulentnih 1960-ih (Agnès Varda. Chris Marker i Joris Ivens). Nakon revolucije 1959. godine nacionalna filmska industrija formira se oko novoformiranog ICAIC-a (Instituto Cubano del Arte e Industria Cinematográficos). Usprkos pritiscima ka ideološkom konformizmu postrevolucionarni kubanski filmovi ostaju pošteđeni zatupljujuće rigidnog socijalističkog realizma karakterističnog za staljinistički period u istočnoj Europi te nastaje jedan od najinovativnijih, društveno angažiranih filmskih pokreta svih vremena.
Najsubverzivniji zastupljeni sineast definitivno je Santiago Álvarez, strastveni dokumentarist, osnivač Kubanskog filmskog instituta, kroničar kubanske i američke kulture kojem je Jean-Luc Godard posvetio drugo poglavlje svojeg magnum opusa Filmske priče / Filmska(e) (pri)povijest(i). Njegova tehnika „nervozne montaže“ i kolažnog nizanja found footagea poput isječaka iz starih holivudskih filmova, animacija i fotografija preteča su suvremene video umjetnosti i videospotova. Izdvajamo i Tomása Gutiérreza Aleu s čijim smo Sjećanjima na nerazvijenost svojevremeno otvorili prvo izdanje Subversive Festivala posvećeno obljetnici 1968. Ovaj u temelju igrani film također obiluje dokumentarnim snimkama, isječcima filmskih novosti, cenzuriranim snimkama i snimkama napravljenim skrivenom kamerom. Od prvog do prošlogodišnjeg, jubilarnog desetog izdanja Subversive Festivala iscrtali smo „kavkaski krug kredom“ (da parafraziramo Bertolta Brechta) propitujući sudbinu socijalizma, pacifizma i internacionalizma u neoliberalnoj kakofoniji u kojoj živimo, promišljajući film ne kao proizvod za masovnu konzumaciju, niti kao puki estetski artefakt, već kao moćno oružje za promjenu svijesti i prevladavajućeg društvenog, ekonomskog i kulturnog statusa quo.
Kubanska retrospektiva utjelovljuje tu viziju u čijem je središtu conscientização, popularan edukativni i društveni koncept utemeljen u postmarksističkoj kritičkoj teoriji koji je osmislio i razvio brazilski pedagog i teoretičar edukacije Paulo Freire (vidi: Pedagogia do Oprimido – Pedagogija potlačenih, 1968.). Filmovi koje prikazujemo nisu samo važni povijesni dokumenti koji donose pronicljive socioantropološke uvide, već i moćne, inovativne umjetničke tvorevine koje pokrivaju širok dijapazon tema Kubanske revolucije: od uzbuđenja i nade mladog socijalističkog naroda, preko mukotrpne borbe do satiričnog poigravanja s tekovinama revolucije.
U filmovima iz retrospektive iscrtava se burna povijest te otočne države, od Rata za neovisnost preko ustanka protiv diktature generala Fulgencija Batiste, do neuspjele američke invazije u Zaljevu svinja i revolucionarnih aktivnosti Che Guevare. Filmove iščitavamo i u njihovu suvremenu kontekstu, u svjetlu nedavne smrti Fidela Castra, čime budućnost Kube kao posljednjeg bastiona komunizma unutar neoliberalne globalne svakodnevice postaje krajnje neizvjesna. S onu stranu agit-propa zrcali se vjerovanje kako je filmska umjetnost idealna za prenošenje revolucionarnih ideja, koje međutim odbijaju biti svrstane u neku dogmu ili ideologiju. Svim zastupljenim autorima zajedničko je da zanemaruju sankcije minulih i postojećih režima. To čine suprotstavljajući strategije pamćenja (protusjećanje), ideale i hrabrost istine (pareziju) suvremenoj nekropolitici i neumornom mrmljanju govora smrti.
(Dina Pokrajac)
