Dugoočekivani povratak Lucrecie Martel dugometražnom igranom filmu, koji se dogodio nakon devetogodišnje pauze, može se promatrati kao svojevrsno pročišćenje autoričinih preokupacija. To je ujedno njezin prvi tematski iskorak u povijesne teme i paragvajsko kolonijalno nasljeđe. Don Diego da Zama guvernerov je administrativni savjetnik u službi španjolskog kralja koji čeka na premještaj. No kraljevo pismo nikako da stigne, a birokratska intervencija pretvara ga u zatočenika prostora kojem ne želi pripadati. Autor literarnog predloška Antonio di Benedetto, po kojem je Martel snimila film, bio je veliki obožavatelj Dostojevskog, iako autoričin komad puno duguje Kafki i Beckettu. Martelina tijela doimaju se kao da imitiraju didaktične povijesne rekonstrukcije iz nekog putujućeg cirkusa. Njihovo iskustvo blisko je ludilu i noćnoj mori. Umoran od čekanja, Zama kreće u brutalnu ekspediciju lova na ubojitog Vicunu Porta koja priziva Herzoga na LSD-u, s Indiosima čija tijela ofarbana u crvenu boju rata i krvi izranjaju iz močvare u pokretima koji prizivaju estetiku animiranog eksperimenta. Taj isti svijet koji pokušava uništiti don Diega, postaje njegovo spasenje.
(Dragan Rubeša)
Lucrecia Martel rođena je u Salti 1966. godine. Upisuje filmski studij u Buenos Airesu, koji je morala prekinuti jer se njezina škola zatvara zbog nedostatka sredstava. To ju je natjeralo da postane slobodni duh, provodeći dane u gledanju filmova, čitanju i pisanju knjiga. Njezin debi Močvara (La Cienaga) prometnuo ju je u ključno ime Novog argentinskog filma. Retrospektive njezinih radova (Sveta djevojka, Žena bez glave) održavane su u brojnim prestižnim institucijama, od Harvarda i Berkleya do londonskog Tate Museuma. Uz Lisandra Alonsa smatraju je jednom od najposebnijih ličnosti argentinskog filma.
