Bivši simbol nacističkog grandeura i središnji aerodrom Zapadnog Berlina u vremenima Zida, Tempelhof je danas postao privremeno utočište za 2000 izbjeglica, smještenih u njegovim hangarima. Zid je danas zamijenila ograda koja dijeli njegov zatvoreni svijet od onog vanjskog. Kaos i harmonija. Potonja je rezervirana za Berlinčane i turiste, koji na njegovim pistama voze glupi segway, bicikliraju, džogiraju, puštaju zmajeve i ljeti odlaze na piknik. Ljudima iz hangara taj isti svijet dalek je i nedostupan. Aïnouz je s njima proveo godinu dana, promatrajući njihove nesigurnosti, nade, suočavanja s nedostatkom intimnog prostora i administrativnim barijerama. Ulogu naratora preuzima mladi Ibrahim, koji se prisjeća života u predratnoj Siriji. „Kad su neki od nas ugledali one stare muzejske avione ispred aerodromske zgrade, mislili su da su oni tu kako bi nas njima deportirali natrag u Tursku ili Siriju“, kaže. Nakon što mu je odobren izbjeglički status na tri i pol godine, Ibrahim napokon može napusititi taj izolirani svijet i izaći na „slobodu“. Zato taj bučni grad unutar grada postaje zrcalo tvrđave Europe, uhvaćene između utopije i kaosa.
(Dragan Rubeša)
Karim Aïnouz rođen je u Fortalezi, 1966. godine. Studirao je arhitekturu u Brasiliji i film na Njujorškom sveučilištu. Bio je asistent režije Toddu Haynesu. Debitirao je dugometražnim filmom Madame Satã. Njegov najnoviji doks Zračna luka Tempelhof imao je svjetsku premijeru na ovogodišnjem Berlinalu, gdje je prije četiri godine prikazan i njegov igrani film Praia do Futuro.
