Kino Tuškanac / Petak, 10. svibnja / 19.00

Agnèsine plaže / Les plages d'Agnès

Francuska, 2008., 110’ DCP
Režija: Agnès Varda • Scenarij: Agnès Varda, Didier Rouget • Fotografija: Julia Fabry, Hélène Louvart, Arlene Nelson, Alain Sakot, Agnès Varda • Montaža: Baptiste Filloux, Jean-Baptiste Morin • Produkcija: Ciné Tamaris • Uloge: Agnès Varda, André Lubrano, Blaise Fournier

Autobiografski dokumentarac kojim je Varda obilježila svoj ulazak u osmo desetljeće prikriva koliko i otkriva. Ovaj vizualni esej ili filmski kolaž komponiran je od fotografija, kazališnih kulisa, filmskih arhiva i videa. Usred svih ovih rekvizita nalazi se neuništivo mladolika i lucidna Varda kao narator, vodič, svjedok i sudionik vlastitog života tj. filmskog prikaza istog. Motiv koji sve objedinjava je plaža – arena izvan vremena u kojoj Varda za nas priređuje zabavne nadrealističke spektakle – poput divovskih zrcala u kojima se obrisi obale i neba beskonačno reflektiraju ili pak izgradnje čitava cirkuskog trapeza na pijesku. Varda reciklira materijale i sjećanja iz vlastita života a čini se da je najviše zanimaju upravo sami lokaliteti koji su joj u životnim različitim fazama bili važni. (“Da rastvorite ljude, pronašli biste krajolike. Da rastvorite mene, pronašli biste plaže.“) Zaigrano prikuplja predmete iz svojeg obiteljskog doma i postavlja ih usred pješčanih duna – inzistira na tome da ovakva iznenadna promjena konteksta omogućuje mnogo autentičnije stupanje u kontakt s prošlošću negoli primjerice stvarni posjet kući u kojoj je odrasla u Briselu, što se ispostavilo kao prilično razočaravajuće iskustvo. Također se poigrava s potentnošću jedne izolirane fotografije – sliku u kojoj je prošlost zamrznuta supostavlja nesigurnoj, nestabilnoj sadašnjici iz koje dotična biva promatrana. Varda nam pruža neprocjenjiv uvid u svoj kreativni proces kao i intimu, međutim nikada nam ne otkriva sve, dio uvijek zadrži za sebe ili pak transformira u nešto drugo. Njezina filmska autobiografija prije je skica za autobiografiju – ona skuplja materijale i dijeli s nama svoje misli o tome kako bi pristupila njihovu oblikovanju. Rezultat je elegantna, ekscentrična i naglašeno literarna meditacija na prustovske teme sjećanja i sebstva („sjećanje je poput pijeska u mojoj ruci“) kao i podsjetnik na pojam koji Varda uvodi za svoj pristup snimanju filmova – cinécriture (filmsko pismo) – jer film je za nju prije svega kreativni čin slobode koji implicira politički i emotivni angažman, te eksperimentiranje s formom i jezikom. (Dina Pokrajac)