“Sretna obitelj, vječno ljeto, putena ljubav, obiteljski piknici, čitav spektar boja i senzualnosti koje su karakterizirale impresionizam; a onda žena počini samoubojstvo; ljubavnica zauzme njezino mjesto i još jedno ljeto sreće otpočinje. Pritajeno subverzivno djelo velike originalnosti.” Ovim je riječima Amos Vogel sumirao jedan od Vardinih najprovokativnijih filmova (feministice nisu voljele ovaj film podjednako koliko i konzervatori bračne institucije).  Iza zavaravajuće živahne palete, suncokreta i ustreptalih struna Mozarta krije se razorna studija cikličke prirode obiteljskih vrijednosti. Ista djeca, ista kuća, (gotovo) ista zamjenska žena, samo su puloveri drugačije boje. Varda je ovime sugerirala mehaničnost obiteljskih odnosa u kapitalističkom sustavu i njihovu inherentnu hladnoću iza izvanjske topline, a u pitanju je naravno bila i vješta kritika patrijarhata.

Sreću su često kritizirali da je antifeministički film jer je evocirala pastoralnu ljepotu koja je 1960-ih već bila uvelike prevaziđena. Međutim kritičarima kao da je posve promaknulo da za razliku od sličnih filmova koji prikazuju degolovske obiteljske vrijednosti Vardina društvena satira ukazuje upravo na izostanak kućne harmonije. Žene u filmu svedenu su na objekte i lišene vlastita glasa. Za razliku od muškog protagonista nedostaje im psihološka dubina. No to je upravo stoga što ih gledamo dominantnim muškim pogledom – sreća ženskih likova u filmu definirana je isključivo u mjeri u kojoj doprinosi razvoju glavnog muškog lika. Feministice su bile ogorčene pesimističnim tonom Vardina prosedea i zamjerale su joj da reformulirajući klasičnu reprezentaciju muškog narativa potkopava opozicijski ženski glas. No narativno replicirajući romantičku paradigmu Varda razotkriva licemjerje koje se krije u pozadini konvencionalnog narativa. Upravo izostanak izravne osude i prividna pomirenost sa statusom quo izaziva kod gledatelja nelagodu, a nelagoda zauzvrat potiče na preispitivanje stare i formuliranje nove paradigme.  (Dina Pokrajac)