Predstavljanje drugog manifesta projekta ReCommons Europe Utjecaj europskih politika na globalni jug i potencijalne alternative (2020.) i njegova hrvatskog izdanja bit će organizirano također putem online diskusije sa sudionicima, od kojih će biti i autori samog dokumenta. Dva bitna procesa obilježila su izradu Manifesta, pa će na našem online panelu to biti glavne teme. Prvi proces jest razvoj „migrantske krize“ kako je EU nazvala u odnosu na svoju veličinu zanemariv priljev migranata preko svojih granica. Kako se EU ponaša prema svojim članicama, kako prema trećim državama s kojima graniči, a kako prema državama iz kojih se odvijaju migracije? Koji je značaj pojave strategije tzv. tvrđave Europe? Konačno, kakav stav treba zauzeti ljevica?
Drugi proces, isprepleten s prvim procesom, jest pitanje neokolonijalne zavisnosti nerazvijenih država (uglavnom afričkih zemalja) od njihovih bivših direktnih, a i sadašnjih indirektnih, gospodara, zemalja EU. Osim raznih komercijalnih i političkih obaveza koje nerazvijene zemlje često imaju prema članicama EU, osim (in)direktne političke podrške EU afričkim autokratskim i diktatorskim režimima, postavlja se i pitanje dužničkog sistema koji je tim zemljama nametnut.
U panelu sudjeluju Éric Toussaint, Dominic Amandla, Mats Lucia Bayer i Tijana Okić, a moderator je Dimitrije Birač.
Pogledajte snimku panela:
Detaljnije, već u uvodu ovog dokumenta može se uočiti krovna misao u vezi aktualne pandemije i postojećeg kapitalističkog sistema:
„…dok mnoge države na globalnom Sjeveru osjećaju štetne posljedice privatizacija i proračunskih rezova koji se primjenjuju posljednjih desetljeća, zemlje Juga većinom su spriječene razvijati učinkovite zdravstvene sustave zbog velikog tereta duga na njihovim javnim računima.
U EU-u krizu je ponovno obilježila nesposobnost država članica da koordiniraju svoje odgovore i tako razviju zajedničke strategije. Dok je mala otočna država Kuba – koja je bila podvrgnuta američkoj blokadi 60 godina – slala medicinske timove u više od 20 zemalja, uključujući Italiju, koja je bila teško pogođena pandemijom (a to je u skladu s kubanskom politikom međunarodne solidarnosti, koju je nedavno i demonstrirala na Haitiju nakon potresa 2010. godine ili u Africi protiv virusa ebole), politike država članica EU-a na ovom području više su nego stidljive, ako ne i nevidljive. U EU nisu zajednički dogovorene zalihe maski ili medicinske opreme. Nije formiran nijedan europski medicinski tim. Ekstremne desničarske snage koje su tražile nacionalno povlačenje, došle su na svoje kad su razne vlade zatvorile svoje granice. Čini se da su se države članice eurozone tek nakon višemjesečnih previranja nevoljko složile udružiti mali dio svog državnog duga – to je odluka koju će platiti slabije države, pod pritiskom jačih – tako što će nastaviti žustru konkurenciju koja karakterizira ekonomsku i monetarnu uniju.
S druge strane, kad je trebalo braniti interese kapitalističke klase i njenih tvrtki, države članice EU-a, kao i šest drugih zemalja globalnog Sjevera, bile su sposobne razviti međusobno sličnu političku orijentaciju usmjerenu, kao u slučaju spašavanja banaka od 2008. godine nadalje, ka socijalizaciji gubitaka velikih tvrtki (bez ikakvih jamstava da će se time zadržati i radna mjesta) upumpavanjem ogromnih količina javnog novca u njih. Da bi to učinile, države članice nisu se ustručavale napustiti dogmu o fiskalnoj i proračunskoj disciplini na temelju koje su Grčka i druge države na europskoj periferiji bile proglašene „lošim učenicima“ i onda prisiljene usvojiti rigorozne mjere štednje tijekom prethodne krize. Europske vlade su tako opet složne u povećanju svog javnog duga kako bi pomogle krupni kapital i time natjerale većinu da plati za krizu.
Specifični utjecaj pandemije CoViD-19 u zemljama globalnog Juga služi kao vrlo upečatljiv primjer naglašavanja nejednakosti između različitih regija svijeta. U sadašnjoj situaciji EU i mnoge europske države imaju glavnu odgovornost zbog prošlih i sadašnjih politika prema zemljama globalnog Juga. Svaka snaga koja teži raskidu s dominantnim kapitalističkim poretkom na europskom kontinentu, mora djelovati u cilju dokidanja eksploatacije naroda globalnog Juga.“
Postojeći kapitalistički sistem u kontekstu međunarodnih odnosa oblikuje neokolonijalizam koji autori Manifesta definiraju kao „široki set politika, među kojima možemo izdvojiti sljedeće:
– Implementacija trajnog sistema zaduživanja podređenih nacija prema vanjskim bilateralnim (dominantne države), multilateralnim (MMF, Svjetska banka i druge financijske agencije) ili privatnim (banke, investicijski fondovi, fondovi lešinari) vjerovnicima, uz pomoć lokalnih vladajućih klasa. Ovaj dužnički sistem omogućio je kontinuirano pljačkanje nacionalne imovine tih država dužnika u korist najrazvijenih zemalja. Jednom kad su ove podređene države prestale plaćati svoje dugove, sistem je pomogao nametnuti neoliberalnu politiku Washingtonskog konsenzusa: vjerovnici su ponudili državama dužnicima nove zajmove i/ili trenutno oslobađanje od duga kako bi nastavili s povratom, ali pod uvjetom da zemlje-dužnici privatiziraju ključne sektore gospodarstva, uklone trgovinske carine, usvoje plutajuće tečajeve i promjenjive kamatne stope, smanje javnu potrošnju u socijalnim sektorima i općenito smanje javne investicije. Na taj način ove politike čine još više zavisnima države koje su osjetljive na međunarodnu konkurenciju s najrazvijenijim zemljama te ih sprječavaju da investiraju u vlastite proizvodne sektore i javne usluge, uništavajući preostala lokalna i samoorganizirana gospodarstva. Krajnji rezultat je da je stanovništvo osuđeno na trajno stanje nesigurnosti i siromaštva.
– Provedba pravila o slobodnoj trgovini i sporazuma. Za njih se zalažu EU i Svjetska trgovinska organizacija koje favoriziraju industrijski najrazvijenije nacije i istovremeno potiču razvoj izvozno-orijentiranih ekonomskih modela. Jedan od primjera su Sporazumi o ekonomskom partnerstvu između EU i afričkih, karipskih i pacifičkih skupina država. Podređene nacije na taj način favoriziraju razvoj jednog ili nekoliko gospodarskih sektora za izvoz, što tada utječe na njihov prehrambeni suverenitet i samoodrživost. Izvozno-orijentirani ekonomski modeli također potiču utrku za konkurentnošću kroz smanjenje plaća i/ili pogoršanje uvjeta rada.
– Politička, financijska i materijalna podrška korumpiranim i autoritarnim vođama kao način održavanja ekonomskih interesa najrazvijenijih država i multinacionalnih tvrtki.
– Izravno miješanje u politiku država pod dominacijom i to ekonomskim i financijskim ucjenama, potporama državnim udarima ili izravnim vojnim intervencijama, kad god su ugroženi ekonomski interesi europskih država. Za snage socijalne i političke ljevice koje imaju za cilj izgradnju narodnih vlada koje će raskinuti s kapitalizmom u Europi, neophodno je raskinuti s ovim politikama dominacije nad zemljama globalnog Juga te ih zamijeniti politikama koje se temelje na suradnji i solidarnosti.“
