Oboružan svojom kamerom Hubert Sauper, dostojni nasljednik angažiranih dokumentarista i svjetskih putnika Markera i Ivensa zamaskiran kao privilegirani turist, ovoga nas puta vodi u postkolonijalnu, utopijsku Kubu gdje i dalje odzvanja eksplozija USS Mainea iz 1898. godine kojom je otpočela era američkog imperijalizma. U isto vrijeme i na istom mjestu rodilo se još jedno moćno osvajačko oružje – film kao propaganda. Kako kaže sam Sauper, „kinematografska industrija koja je proizvedena u Hollywoodu dobila je Američko-španjolski rat.“ No dobila je i jedan puno dugotrajniji rat – film kao mašinerija snova u službi carstva stvara slike koje osvajaju naš um (u zanimljivom kontrapunktu srećemo i Chaplinovu unuku Oonu koja pušta scene iz Velikog diktatora). Slijedeći kubansku djecu, te „mlade proroke“, kako iz zove, Sauper istražuje stoljeće filma i posredstvom filma konstruiranih mitova dok se valovi imperijalizma razbijaju o oštre hridi ove otočne državice koja je tolikim revolucionarima predstavljala priželjkivanu utopiju. Sauper pak, na momente ekstatično, a na momente sa suzdržanom ironijom, prati ostatke nekadašnjeg kompleksnog nacionalnog projekta za nezavisnost, jednakost i boljitak društva koji je utjelovljavala Kuba. Stanovnici Havane svih dobnih i društvenih profila dijele s nama svoja uvjerenja i živote te brane svoj vitalizam i unutarnju slobodu naspram vanjskih pritisaka, rigidnih sankcija i reperkusija stoljetne opresije. Prošle su četiri godine od smrti Fidela Castra, čime je budućnost Kube kao posljednjeg bastiona komunizma unutar neoliberalne globalne svakodnevice postala krajnje neizvjesna. Mračna melankolija prožima Sauperove monumentalno lijepe kadrove i evokativnu shoegaze glazbu, a turizam pod egidom stranih investicija razotkriva se kao pošast koja ne pruža mogućnost susreta s Drugim ili ekonomskog oporavka, već produbljuje opresiju. Za Aleinog antijunaka Sergija (Sjećanja na nerazvijenost) otok je zamka, a strah od nerazvijenosti proganja i paralizira jer „mali smo i presiromašni, a cijena dostojanstva je preskupa.“ Sauperovi protagonisti na ruševinama utopije kao da mu odgovaraju da dostojanstvo nikad nije preskupo. (Dina Pokrajac)
Nagrade i festivali:
Sundance Film Festival (2020) – Velika nagrada žirija; CPH:DOX (2020); Slobodna Zona (2020); Tel Aviv Documentary Film Festival (2020); Viennale (2020) – najbolji austrijski film; Valladolid International Film Festival (2020); Adelaide Film Festival (2020); Minsk International Film Festival (2020); Dokufest (2020)
Hubert Sauper rođen je 1966. godine u Kitzbühelu, u Tirolskim Alpama, a baziran je u Parizu. Studirao je film na pariškom La Fémis. Uz Haruna Farockija i Micheala Glawoggera riječ je o najrespektabilnijem autoru u zoni germanskog dokumentarnog filma čiji su filmski uradci osvojili više od 50 glavnih međunarodnih nagrada, između ostalog na Venecijanskom filmskom festivalu, Berlinaleu i Sundanceu, kao i Austrijske i Europske filmske nagrade. Nakon Dnevnika iz Kisanganija i Darwinove noćne more (2004., nominacija za Oscara za najbolji dokumentarac), u kojoj pokazuje katastrofalne ekološke posljedice prouzrokovane ubacivanjem nilskog grgeča u jezero Viktorija, s Dolazimo u miru (2014., Posebna nagrada žirija u Sundanceu) nastavlja se njegovo istraživanje noćnih mora Afrike na štakama. Njegov prethodni film Dolazimo u miru prikazan je na 7. Subversive Festivalu gdje je osvojio Wild Dreamera za najbolji dokumentarni film, dok je Sauper održao masterclass predavanje Politički film. Sauper je gostujući predavač na Harvardu, Yaleu i Columbiji.
