SF distopija Posljednji i prvi ljudi nastala je kao međuigra triju neobičnih protagonista: jugoslavenskih partizanskih spomenika, naracije škotske glumice Tilde Swinton i glazbe islandskog minimalističkog kompozitora Jóhanna Jóhannssona. Jóhannsson je za života snimio nekoliko kratkiša na Super 8-ici i 16mm filmskoj kameri te se često igrao s vizualnim elementima pri izvođenju svojih skladbi. Na ideju za svoj prvi dugometražni film došao je 2010. kada mu je belgijski fotograf pokazao svoje fotografije brutalističkih giganta, jugoslavenskih spomenika NOB-a koji su upravo tada postali glavna hipsterska pomoda. Kao veliki štovatelj znanstvene fantastike Jóhannsson je odlučio ove futurološke skulpture snimiti 16 mm, zrnatom fotografijom i upotrijebiti ih kao vizualnu podlogu za posljednje poglavlje istoimenog vizionarskog romana (objavljen 1930.) iz pera britanskog filozofa i autora Olafa Stapledona koje čita izvanzemaljska Tilda Swinton. Dugi, onirički kadrovi, u kojima su ljudi u potpunosti odsutni, pokazuju detalje spomenika na Petrovoj Gori, u slavonskom Podgariću, na Tjentištu, Kadinjači, Kosmaju, u Mitrovici, Bubnju kod Niša i dr. (nažalost lokacije i autori spomenika nisu potpisani na špici što ćemo pripisati nehotičnom producentskom propustu, a ne zapadnjačkoj svireposti). Ove futurističke skulpture ilustriraju pripovijest o utopijskoj zajednici nadljudi koja je tisućljećima nastanjivala Zemlju ali zbog astronomskog događaja koji je učinio da se Sunce pomakne iz orbite i posrednog gubitka telepatije njihovo se harmonično društvo urušilo. Ostalo je jedino pismo posljednjih ljudi na Zemlji vlastitim precima –izvještaj o ljudskoj vrsti odaslan sondom u svemir. Nameće se paralela između imaginarne propasti literarne utopije i stvarne propasti utopističkog projekta na području bivše Jugoslavije, te drevne države koja je postojala na ovim prostorima u “trenutku između dvaju bljesaka zvijezde”. Ostali su samo razbacani fragmenti izliveni u betonu koji svjedoče njezinu izvanzemaljskom karakteru i sporadično blistavom utopijskom potencijalu – u nekoj dalekoj budućnosti možda će neki ljudi znati iščitati njihove tragove. (Dina Pokrajac)
Nagrade i festivali:
Berlinale Special (2020); Montréal Festival of New Cinema (2020) – nagrada FIPRESCI; World Soundtrack Awards (2020) – filmski skladatelj godine
Jóhann Jóhannsson bio je islandski skladatelj i redatelj (1969-2018) koji je 2002. objavio svoj prvi album Englabörn. Skladao je glazbu za brojne filmove, uključujući Sicario i Dolazak Denisa Villeneuvea. Godine 2015. osvojio je Zlatni globus za najbolju originalnu glazbu za biografski film o Stephenu Hawkingu Teorija svega. Iste godine ostvario je svoj redateljski kratkometražni debi End of Summer. Posljednji i prvi ljudi bazirani su na multimedijalnom radu koji je predstavljen kao performans uživo na Manchester International Festivalu 2017. a uključivao je nastup BBC-ova filharmonijskog orkestra.
