Već drugu godinu zaredom izmješteni smo iz „krasnog maja“ u sivu zagrebačku jesen. Ipak iako su tople majske noći ispunjene duhom nekih davnih pobuna i prizivanjem njihovih ekstenzija u učmaloj i samozadovoljnoj nehumanosti našeg vremena samo jeka, i ovoga puta pripremili smo program ispunjen filmskim, umjetničkim i teorijskim subverzijama. Subversive Festival i dalje nastoji biti oaza kakvu prizivaju Aspe i Rancière – „prostor slobode usred pustinje koja nije prazna nego je ispunjena konsenzusom“. U knjizi-dijalogu U kojem vremenu živimo?, čije će hrvatsko izdanje predstaviti u sklopu festivala, Rancière zloguko ustvrđuje kako kapitalizam odavno više nije tvrđava koju trebamo srušiti već svijet u kojem živimo, zrak koji dišemo i tkanje koje nas povezuje. Ipak to ne znači da ne možemo stvarati i povećavati prostore otpora, izraziti neslaganje, zadržati distancu. Živjeti drukčije u svijetu koji osporavamo, dok pokušavamo identificirati tko smo to mi i ovdje u odnosu na kontinuitet dominacije.
Filmovi u natjecateljskom programu 14. Subversive Film Festivala podrivaju kanonski repertoar slika te propituju konstruiranost zbilje. Njihova politička gesta očituje se u potvrdi vlastite prisutnosti i stvaranju ekspresivnih i smislenih sklopova koji utječu na našu političku svijest, donose multiplikaciju perspektiva i intenzifikaciju afektivnih odnosa. Zastupljeni filmaši nastoje se solidarizirati sa svojim protagonistima te stvaraju portrete zajednica koje su često marginalizirane i/ili potlačene i omogućuju da se čuje njihov glas, pa i po cijenu da nam se neće svidjeti što imaju za reći. Prisutna je želja za napuštanjem sigurne pozicije izolirane jedinke. Iako je drugi često zastrašujuć ne smijemo napustiti mogućnost zajedničkog, kolektivnog života. Moramo se pomiriti s time da ćemo se putem često gubiti, no bitno je nastaviti potragu.
Ovogodišnja Retrospektiva posvećena je švicarskom autorskom militantu Frediju M. Mureru koji u svojima alpskim hibridima denuncira švicarsko društvo kontrole, nagovijestivši nerede u Zürichu 1980. godine. U programu Film XX predstavljamo vizualnu umjetnicu Ulrike Ottinger čiji osebujni komadi isprepliću etnografiju, povijest i fantaziju i koja je još od ranih 1970-ih jedinstven i provokativan glas u njemačkom filmu. Tu je i Hommage posvećen Amosu Vogelu voditelju kultnog njujorškog filmskog kluba Cinema 16 i autoru nezaobilaznog filmskog vodiča Film kao subverzivna umjetnost koji je bio inspiracija za naziv i koncepciju Subversive Festivala a tijekom godina prvi smo na ovim prostorima prikazivali brojne subverzivne naslove opisane u knjizi.
Povodom 100. obljetnice Vogelova rođenja kustosica Petra Belc priredila je prigodni filmsko-diskurzivni program u sklopu kojeg će se kontekstualizirati njegovo nasljedstvo, s posebnim naglaskom na njegovu recepciju u bivšoj Jugoslaviji, utjecaj na filmsko kustostvo i subverziju kao umjetničku kategoriju. Filmski program zaključujemo uz finalnu instancu projekta Žene minorne spekulacije Nicole Hewitt u kojem susret arheologinje-vremeplovke i artefakata iz drugih, akronoloških svjetova stvara međuprostor na razmeđu osobne i službene verzije povijesti te omogućuje odupiranje autoritarnom pogledu podsjećajući nas da je kolektivna memorija podložna halucinacijama i preokrećući fokus s prošlosti na potencijalne budućnosti.
Umjetnost je možda izgubila svoju mesijansku ulogu i nemoćna je ustati protiv moći, srušiti kapitalističku opresiju, no ona i dalje obogaćuje i multiplicira naše iskustvo svijeta intenzivnošću koju rijetko što u našem oronulom imaginariju, s onu stranu stoljeća slika koje je ujedno i groblje ideja, može izazvati, te nas barem privremeno oslobađa od sveopće tiranije konsenzusa. Riječima velikog Kena Loacha „Umjetnost mora biti subverzivna. Ako nemate dovoljnu razinu bijesa u sebi, bolje da ostanete kod kuće.“
Dina Pokrajac
