Po uzoru na Pasolinijeve Ljubavne susrete autorski trio Marcello, Munzi i Rohrwacher poduzima kolektivno istraživanje i putovanje duž Apeninskog poluotoka gdje sreću djevojke i dječake u dobi od 15 do 20 godina i kroz seriju intervjua raspituju se o njihovim vizijama budućnosti. Redatelji seciraju akutne boljke talijanskog društva i s tinejdžerima otvoreno razgovaraju o njihovim očekivanjima, čežnjama, strahovima i snovima te preprekama koje moraju prevladati da bi ih ostvarili. Dokumentarni portret zemlje kroz oči adolescenata u doba pandemije na momente poprima uznemirujuć znanstveno-fantastični prizvuk. Čini se da živimo u svijetu koji nije u stanju učiti iz svojih nedaća – primjerice učenici koji danas pohađaju đenovsku školu Armando Diaz nikad nisu čuli za najveće demonstracije protiv globalizacije koje su se dogodile 2001. uoči G8 summita u Genovi kao ni da je upravo u njihovoj školi prije dvadeset godina policija brutalno napala i mučila anti-globalizacijske aktiviste koji su okupirali zgradu. Ime Carla Giulianija ništa im ne znači kao ni drugih (ne)znanih junaka i junakinja. Tjeskobna slika mladih Talijana, koji su lišeni veza s prošlosti, iscrpljeni sadašnjošću i odsječeni od ikakve budućnosti koju mogu zamisliti, vjerno dočarava zeitgest kulture zaborava koju živimo.
(Dina Pokrajac)
Nagrade i festivali:
Cannes Film Festival (2021) – svjetska premijera
Pietro Marcello (Caserta, 1976.) studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umetnosti. Godine 2007. realizirao je dokumentarni film Il Passaggio della Linea, predstavljen na Venecijanskom filmskom festivalu. Potom je režirao nagrađivani film Čeljusti vuka (2009.), pobjednik Torino Film Festivala i dobitnik nagrade Teddy na Berlinale Forumu. Njegov sljedeći film bio je Tišina Pelešjana (2011.) i potom dokumentarno-igrani hibrid Bella e perduta (2015.) s kojim se natjecao u Locarnu. Njegov dosad najpoznatiji film Martin Eden (2019.) bio je nominiran za četiri Europske filmske nagrade a osvojio je nagradu Platform u Torontu i Volpi Cup za najbolju mušku ulogu u Veneciji.
Francesco Munzi (Rim, 1969.) talijanski je redatelj i pisac čiji je prvijenac Saimir dobio nagradu Nastri d’argento za najbolji debitantski film. Njegov najpoznatiji film Crne duše (2014.) osvojio je nekoliko nagrada u Veneciji i čak devet nagrada David di Donatello. Njegov posljednji film je arhivski dokumentarac Assalto al cielo (2016.) o mladim štrajkašima u Italiji od 1967. do 1977.
Alice Rohrwacher (Fiesole, 1981.) talijanska je redateljica i scenaristica poznata po filmovima Corpo celeste (2011.), Čuda (2014.), za koji je osvojila Veliku nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu te Sretni Lazzaro (2018.) koji je na istom festivalu nagrađen za najbolji scenarij a nominiran je i za četiri Europske filmske nagrade.
