Tema filma Hrvatska djevica nastala je nakon mnogobrojnih diskusija koje sam vodila s koscenaristicom Oljom Budimir o pitanjima seksualnosti i granica ljubavi te nelagodnih emocija koje nas sustižu kad na silu pokušamo ostvariti ljubav. … Hrvatska je još uvijek većinski katolička zemlja (86% stanovništva tako se izjašnjava), a ustezanje od seksa prije braka jedan je od najvažnijih postulata katoličke vjere. No većina Hrvata u posljednjih dvadeset godina izgubila je nevinost mahom u srednjoj školi, u prosječnoj dobi od šesnaest godina. … Prema rezultatima naše male dokumentarne studije, dobili smo dojam da je kod Hrvata i Hrvatica gubitak nevinosti obično izveden naprasno i nepromišljeno u nježnoj dobi kasnih tinejdžerskih godina, samo radi čina samog te kao takav oskvrnjuje i okaljava dušu za konzumaciju iskrene romantične ljubavi. Osim što je prvi seks u Hrvata psihološki obično automutilativan i izvedbeno formalan, to je i događaj koji će se mnogo puta prepričavati bez zadrške, ali i s ponešto ukrasa, kao što ga u filmu prepričava protagonist koji gubi nevinost s iskusnom starijom ženom, zauvijek pohranjujući u mislima mentalnu sliku njezinih grudi za kasniju masturbaciju. Hrvatska djevica je naziv u kojem se hrvatska referira na hrvatski mentalitet koji se u filmu očituje kroz pomalo konzervativno, ukočeno i tvrdo izražavanje mladih protagonista o delikatnim temama seksualnosti i ljubavi. … Hrvatska djevica je underground diverzija na hrvatski film; da je snimljena drukčije, npr.  pravom filmskom, a ne malom DV kamerom te s unajmljenim snimateljem slike i tona, njezini protagonisti nikad ne bi pružili tako besraman pogled u svoju nutrinu. Slika je prljava jednako kao i sadržaj koji se prikazuje, a sadržaj je stvaran i upravo se događa pred kamerom. … Važnost filma Hrvatska djevica nije u sustavnoj promišljenosti slijeda kadrova, već u voajerskom dokumentarizmu u kojem stvarni prizori govore više od bilo koje teorije. I kako stoji u manifestu novog njujorškog kina, koji je napisao Jonas Mekas: “Ne želimo lažne, ispeglane, glatke filmove – preferiramo ih grube, neispeglane, ali žive; ne želimo filmove ružičastog cvijeća – želimo ih u boji krvi.”

(Sunčica Ana Veldić, 2015. Dio teksta izvorno objavljenog u emisiji Filmoskop Trećeg programa Hrvatskog radija, 13. 6. 2015. godine.)