Gramsci definira „organsku“ krizu kao tranzicijsku fazu unutar kapitalizma tijekom koje istrošeni oblici ekonomskog i kulturnog razvoja uspostavljaju nove društvene topografije. „Staro umire, a novo se još ne može roditi. U međuvremenu se pojavljuje širok spektar morbidnih simptoma“. Morbidni simptomi naše današnje organske krize uključuju masovno izumiranje, globalno zagrijavanje, normalizaciju genocida milijardi ne-ljudskih bića, propadanje liberalne demokracije, patrijarhalni revanšizam, epistemičku fragmentaciju i porast iracionalnih ideologija i pokreta. Iako bismo mogli pasti u iskušenje da usporedimo aktualnu krizu s ranijim momentima nestabilnosti i tranzicije unutar kapitalističkog sistema, konačnost ekološke katastrofe, ukorijenjene ne samo u kontradikcijama kapitala nego i u kontradikcijama specizma, odnosno ljudske dominacije nad drugim životinjama, nagovješta još dublju krizu ljudske svrhe i značaja.
U knjizi Eros i civilizacija (1955), Herbert Marcuse sugerira da je tenzija između rasta represivnog aparata s jedne strane (konsolidacije institucija kontrole i njihove penetracije u svakodnevicu), i materijalnih potencijala za ljudsku slobodu (oslobođenje naših prirodnih instinkta i njihovo zadovoljenje u pravednom društvenom poretku te estetski život u harmoniji s prirodom) s druge strane, akumulirala dovoljno potencijalne energije da kroz praxis pogura čovječanstvo na viši nivo društvenog bivstvovanja, „post-represivnu“ civilizaciju. Međutim, uz današnje gotovo potpuno uništenje životinja i prirode više ne možemo uzimati zdravo za gotovo ni to da će svijet u budućnosti biti nastanjiv. Uistinu se nalazimo na samoj granici onoga što nam je moguće zamisliti kao plauzibilnu alternativu propasti civilizacije. „Princip nade“ opstaje, ali ne toliko kao vitalna prometejska sila, koliko kao treperava svijeća na udaru furioznih oluja progresa. Kao historijski materijalisti, više ne možemo ignorirati dokaze da ljudska bića nisu u stanju živjeti miroljubivo jedni s drugima, s prirodom, ili s drugim svjesnim bićima; da su, unatoč svojim kapacitetima za ljubav, suosjećanje i nevjerojatnu domišljatost u tehnološkim postignućima, skloni iracionalizmu i ozbiljnom nasilju; te da odgovori o kompleksnostima modernih društvenih problema i dalje izmiču čak i najbistrijim ljudskim umovima. Marxovo poimanje čovječanstva kao „bića vrste“ – kooperativnog i inteligentnog društvenog organizma kadrog da racionalno određuje svoju budućnost – ostaje prekrasan mit, zanesena milenaristička vizija. No kao praktičan cilj, mora ga se dovesti u pitanje.
Lijeva društvena teorija sve do sada nije uspjela istražiti dubine ove krize, koja je u jednakoj mjeri egzistencijalna, koliko je ekonomska i društvena. Tvrdim da jedino socijalizam utemeljen u obrani principa svjesnih bića kao takvih – revolucija protiv specizma kao prvobitnog temelja svake dominacije – ima potencijal postaviti civilizaciju na drugi kolosijek i spriječiti izumiranje većine života na Zemlji.
John Sanbonmatsu, profesor filozofije na Politehničkom institutu Worcester u SAD-u, autor je knjige The Postmodern Prince: Critical Theory, Left Strategy, and the Making of a New Political Subject, političko-teorijskog rada koja se bavi pitanjem strategije i intelektualne povijesti ljevice od 60-ih do danas. Urednik je časopisa Critical Theory and Animal Liberation. Polja istraživačkog interesa su mu marksizam, kritička teorija, uključujući i teoriju društvene promjene, kritičke animalističke studije te političku filozofiju.
Moderira: Aljaž Krivec
Predavanje i rasprava će biti na engleskom jeziku i moći će se pratiti putem Zoom poveznice:
https://us02web.zoom.us/j/83360819503?pwd=THg5Ym5QUWpZTU0xSHJ2SjU1aGV2Zz09
Meeting ID: 833 6081 9503
Passcode: 158877
Predavanje je organizirano u suradnji sa Slobodnim Filozofskim.
