Filmski dio 14. Subversive Festivala približava se svojem kraju, a subota počinje u 17 sati u kinu Tuškanac s dokumentarnim filmom Futura, portretom Italije kroz oči tinejdžera a koji stiže friško sa svjetske premijere u Cannesu. Ovaj tjeskobni prikaz mladih Talijana, lišenih veza s prošlosti, iscrpljenih sadašnjošću i odsječenih od ikakve budućnosti koju mogu zamisliti, vjerno dočarava zeitgeist kulture zaborava koju živimo, a potpisuje ga renomirani trio Pietro Marcello, Francesco Munzi i Alice Rohrwacher.
U 19 sati u kinu Tuškanac program se nastavlja s prvim indonezijskim filmom s osvojenom glavnom nagradom u Locarnu Osveta je moja, svi drugi plaćaju gotovinom, zaigranoj posveti i dekonstrukciji azijskih B-akcijskih filmova 80-ih i 90-ih, u režiji indonezijskog redatelja Edwina. Akcijska crna komedija donosi priču o plaćenom ubojici koji prikriva vlastitu impotenciju i ženskoj borkinji koja na sebe preuzima njegov teret osvete. Film na subverzivan način podriva muške i ženske kategorije u žanru osvetničke pulp drame poznatom po ultramačističkom i nasilnom svijetu.
Finale današnjeg programa očekuje nas u 21 sat u Tuškancu uz projekciju najnovijeg filma doajena američkog nezavisnog filma Seana Bakera, Crvena raketa. Film redatelja čiji je Projekt Florida bio i nominiran za Oscara, donosi priču o propalom porno glumcu (u glavnoj ulozi je Simon Rex) koji se vraća u svoj rodni teksaški gradić no nitko baš nije sretan što ga vidi. Sean Baker već se bavio seksualnim radnicima u Tangerine, filmu koji prati dvije afroameričke trans prostitutke, te u svojem posljednjem filmu Projekt Florida o mladoj majci koja živi u motelu i preživljava prodajući seksualne usluge. U Crvenoj raketi isporučuje istovremeno sirov i senzibilan portret teksaškog kvarta u kojem je plaćanje stanarine svakodnevna borba.
U Dokukinu KIC nastavlja se Hommage Amosu Vogelu. U 19 sati gledamo film Akran Richarda Myersa, neupitno najvećeg talenta američke avangarde čiji je ovo jedan od najvažnijih filmova. Cjelovečernja poplava stalnih, briljantnih erupcija slika koju je sam redatelj opisao kao “tjeskobnu alegoriju i zastrašujući album nostalgije”, neočekivano je subverzivni sud o Americi današnjice: otuđenom i atomiziranom potrošačkom društvu.
