Nakon što smo u sklopu 9. izdanja Subversive Film Festivala predstavili vodeće izdanke švicarskog aktivističkog filma danas, od Fernanda Melgara do Leonidasa Bierija, njegovo 14. izdanje vraća nas u njegovu prošlost. Švicarsku uvijek percipiramo kao zemlju ubavih chaleta, kravica i brda. U takvom idiličnom miljeu gotovo je nemoguće očekivati nekakve filmske naracije otpora. Ali nikad ne reci nikad. Uostalom, u Švicarskoj je djetinjstvo proveo i Godard, i to u Nyonu poznatijem kao sjedište UEFA-e. Njegov najbolji prijatelj Francis Reusser s kojim je putovao u Palestinu, živi na tom istom Ženevskom jezeru.
Toj armadi švicarskih militanata pridružuje se i Fredi M. Murer, prvenstveno zahvaljujući Sivoj zoni (Grauzone, 1979.), tom „fiktivnom doksu“ u kojem se mladi par suočava s misterioznom epidemijom koju službene vlasti pokušavaju zataškati. Ona služi autoru kao povod za denuncijaciju švicarskog društva kontrole, nagovijestivši nerede u Zürichu 1980. godine. Te iste 1979. u kojoj je žiri Locarna iz političkih razloga nepravedno ignorirao Murerov komad, iako su ga (inozemni) kritičari smatrali njegovim ultimativnim vrhuncem, Louis Scorecki piše u Cahiers du cinéma da je autor snimio „žestoku hiperrealističku parabolu ali i etnološki znan-fan koji pokazuje što se u Švicarskoj događa danas i što će se u njoj događati sutra, ali i u ostatku svijeta ako ne budemo oprezni“.
No, Murer je prije svega poznat po dvije „alpske“ naracije – Alpska vatra (Hohenfeuer, 1985.) i izvrsnom doksu Mi brđani s brda nismo krivi što smo tu (Wir Bergler in den Bergen sind eigentlich nich schuld, dass wir da sind, 1974.), koji je minirao pravila klasičnog dokumentarnog filma iz predratne švicarske ere, koji su portretirali pastoralni život u švicarskim Alpama u njihovoj ontološkoj pedanteriji. Još dalje otišao je u Alpskoj vatri, čiji etnografski diskurs evocira neizrečeno, kao u grčkoj tragediji. Taj film svojevrsna je sinteza Murerovih opsesija: konflikt oca i sina, nemiri odrastanja, bijeg, realizacija identiteta, evokacija arhaičnih života. U fokusu je zabranjena incestuozna veza brata i sestre u planinskoj idili u kojoj se komunikacija sa susjedima odvija uz pomoć znakova i dalekozora. Brat je nijem i eksplozivan, istražujući zrcalima šutnju koja ga okružuje. Sestra sanja kako će postati učiteljica i pleše uz zvuke tranzistora koji će on ubrzo razbiti. No kad dođe zima, s kojom brat ulazi u stadij puberteta, između njih se rađa ljubav. Pritom je Murerov prosede blizak švedskim naracijama, ali bez naglašenog simbolizma. Iako nam nije jasno da li je u tim alpskim orkanskim visovima konzumirana tragedija ili divlja bajka 20. stoljeća. Jer, Murer se nije samo poigravao s vremenom. On je redefinirao granice švicarskog filma.
(Dragan Rubeša i Dina Pokrajac)
