Nevidljivi u gradu / Ignoti alla città
- Cecilia Mangini, Italija, 1958., 12′ DCP
Prvi film Cecilije Mangini bio je cenzuriran i odmah povučen iz distribucije. U pitanju je portret grupe mladića iz odbačenih i siromašnih predgrađa Rima u kojem pratimo njihove živote, izazove i nadanja. Pier Paolo Pasolini, pisac (svoj prvi film Accattone snimit će 1961.) i Cecilijin prijatelj, napisao je tekst koji nas vodi kroz njezine slike, a bit će to prva u nizu njihovih suradnji. Autoričina kamera neumorno luta ulicama poput njenih protagonista koji krate dane u sitnim krađama i lakim užicima. U njezinoj potrazi za onim što izmiče prosječnom oku nepokolebljiv politički stav i empatija idu ruku pod ruku.
Marijini dani / Maria e i giorni
- Cecilia Mangini, Italija, 1959., 11′ DCP
Portret starije žene koja se zove Maria di Capriati a živi na izoliranoj farmi u Pugliji. Snažna i prkosna po prirodi ne boji se smrti i duboko je vezana za svoju zemlju. Bila je krsna kuma Ceciliji Mangini koja ju je smatrala zaštitničkom figurom. Film kroz etnografski pristup prikazuje kako sjećanja, misteriji i drevni rituali prožimaju život jedne žene kojoj je teško ostaviti ih u prošlosti uslijed sveprisutne modernizacije koja ponekad razorno utječe na ljudske živote.
Pjesma s tiberskih obronaka / La canta delle marane
- Cecilia Mangini, Italija, 1961., 12′ DCP
Senzualni komad o rastapanju granica, minijaturna heterotopija i živahna oda društvenim marginama. Druga autoričina suradnja s Pasolinijem prati nekolicinu dječaka koji se igraju uz rijeku u siromašnom rimskom predgrađu. Vizualna poema posvećena periferiji tzv. Borgata (ilegalna i neplanski izgrađena naselja često bez osnovne infrastrukture) crpi inspiraciju iz njegova romana Ragazzi di vita.
Stendalì
- Cecilia Mangini, Italija, 1965., 11′ DCP
U Salentu, na samoj peti talijanske čizme, žene obučene u crno oplakuju svoje mrtve. Mangini prikazuje ovaj začudni običaj pomoću svoje dijalektične montaže ali ovoga puta u mahnitom, gotovo sumanutom ritmu, koji pojačava avangardna muzika Egista Macchija. Promatranje ženskih lica koja se kriju ispod velova priziva Pasolinijevu misao (ovo je treća njihova suradnja za koju je napisao tekst) da je fašizam ostavio samo rane na talijanskoj duši dok ju je konzumerizam uništio.
Božanstvena ljubav / Divino amore
- Cecilia Mangini, Italija, 1964., 12′ DCP
Odbijajući koristiti tradicionalne alate etnografskog filma, poput direktnog zvuka i sveznajućeg naratora, Mangini daje zadatak Egistu Macchiju da kroz avangardnu glazbu kontekstualizira kult Majke Božje koji je očuvan u Svetištu božanstvene ljubavi, kultu koji je rođen u modernim vremenima pred kraj Drugoga svjetskog rata, prisvajajući arhaične liturgije koje današnje doba ne razumije i krivo interpretira.
* Nakon projekcije razgovarat ćemo s Paolom Pisanellijem, redateljem i čestim suradnikom Cecilije Mangini te filmologinjom Dalilom Missero, autoricom knjige Women, Feminism and Italian Cinema.
Cecilia Mangini (Mola di Bari, 1927. – Rim, 2021.) je dokumentarna redateljica i fotografkinja koja je od samog početka gajila posvećeni, pažljivi i unikatni pogled na pojedinca i društvo, usmjerivši pažnju pogotovo na marginalnost, migracije i društvene nepravde. Prva žena koja je snimala dokumentarce u poslijeratnom period, scenaristica nekolicine dugometražnih filmova i više od 40 kratkometražnih filmova, uglavnom u suradnji sa suprugom Linom Del Fra. Njezina kamera istraživala je Italiju od kasnih 1950-ih do ranih 1970-ih često uz fokus na južnu Italiju i regiju Apuliju gdje je tražila rituale drevne kulture na izdisaju, koju su pomele nagle i bespovratne promjene proizašle iz tzv. ekonomskog čuda. Godine 2009. Cecilia je primila odlikovanje Predsjednika republike “jer je svojom dokumentarnom praksom prenijela budućim generacijama neke od najljepših slika Italije pedesetih I šezdesetih godina.“
