Uvjeren sam da film može dočarati određene stvari koje nijedan svjetski jezik ne može prevesti. Za mene on se vraća u vrijeme prije Babilonske kule, prije podjele na različite, međusobno nerazumljive jezike.
Artavazd Pelešjan
Razgovor između Artavazda Pelešjana i Jean-Luc Godarda, intervju je vodio Jean-Michel Frodon, Le Monde, 2. travnja, 1992.
Više od 25 godina nakon svojeg prethodnog filma 82. godišnji armenski redatelj iznenadio je svijet novim djelom. Jednostavan naslov krije film velike kompleksnosti o veličanstvenoj i destruktivnoj moći prirode. Film je komponiran od sekvenci nađenih snimki (found footage) u kojima su ljudske zajednice i postignuća izloženi na milost i nemilost velikih prirodnih sila, kao što su vulkanske erupcije, poplave, uragani i tornada. Većina snimaka preuzeta je s interneta no Pelešjan ih preoblikuje na takav način da se bešavno stapaju s njegovim posve osebujnim filmskim jezikom, koji je sustavno rafinirao tijekom svoje karijere. Ukratko, slike su crno-bijele, lišene dijaloga i posjeduju monumentalnu kakvoću. Značenje im daje Pelešjanova poznata „montaža distance“ (iznijeta u knjizi Moyo Kino 1988.) koja teži stvoriti oko sebe „emotivno magnetsko polje“ i u kojoj repeticija i suptilne varijacije tvore poetsku intenzivnost djela. Upotrebljavajući izrazito singularan ali svejedno bezvremenski filmski idiom Pelešjan predstavlja posve suvremen i urgentan film koji nas budi iz iluzije da čovječanstvo može kontrolirati prirodu. Priroda donosi uznemirujuću vizualnu elegiju i izglednu završnicu ekološkog rasula koje je trenutačno na djelu.
Nagrade i festivali:
Fondation Cartier (2022) – svjetska premijera; IDFA (2022) – europska premijera
Artavazd Pelešjan rođen je 1938. godine u Leninakanu, gradu u sovjetskoj Armeniji koji je nakon što je zemlja 1991. stekla neovisnost preimenovan u Gyumri. Odrastao je u Kirovakanu (današnji Vanadzor) gdje je stekao tehničke vještine koje su ga odvele da radi u raznim industrijskim zanatima. Godine 1963. dok je živio u Moskvi odlučio je upisati VGIK, prestižnu sovjetsku filmsku školu. Tijekom studija režirao je svoja prva tri filma, uključujući Početak (1967.) koji je snimljen povodom 15. obljetnice Oktobarske revolucije. U narednim godinama od 1969. do 1993. kreirao je još šest filmova (Mi, Stanovnici, Naše stoljeće, Četiri godišnja doba, Kraj, Život). Danas živi u Jerevanu, u Armeniji. Tijekom gotovo 30 godina u srcu sovjetskog režima stvarao je devet osebujnih kratko i srednjometražnih monokromatskih filmova koji su bili sastavljeni isključivo od dokumentarnih slika. Slike preuzete iz arhiva i slike koje bi sam snimao potom bi prerađivao (usporavao, preoblikovao, invertirao) i montirao tako da zajedno tvore prave pravcate vizualne poeme koje su izmicale klasičnoj distinkciji između fikcije i dokumentarizma. Obrađujući univerzalne teme kao što su rođenje, egzil i životinjski svijet, svaki film svjedočanstvo je njegovog vjerovanja u jedinstvenost filmskog jezika. Pelešjanov stil, lišen naracije, stavlja sliku i zvuk u ravnopravan odnos. To je film čiste emocije i lirizma, bez dijaloga, glumaca i pripovijedanja, koji se odlučno ali empatično osvrće na ljudsko stanje. Zapad ga je otkrio ranih 1980-ih – prvo je očarao filmskog kritičara Sergea Daneya a potom Godarda da bi našao svoje zasluženo mjesto među velikanima svjetskog filma.
