Werner Bonefeld: Negativni humanizam

Svrha kritike kapitalističkog društva je humanizacija društvenih odnosa. Međutim, premisa nastojanja humanizacije postojanje je nehumanih uvjeta. Sve što postoji konkretna su ljudska bića koja interagiraju u historijski nastalim društvenim odnosima kroz koje definiraju i svoju individualnost i svoju društvenost. Kritika političke ekonomije podrazumijeva humanizam kao negativnu kategoriju. Negativni humanizam prepoznaje društveni bitak kao ono što jest: „ljudsko biće samo u svojim društvenim odnosima“ (Marx). Negativni humanizam je sud o egzistenciji. Otkriva sušti nemir života kao ne-konceptualni sadržaj kapitalističkih kategorija. Borba kako bi se izbjegla i odagnala patnja inherentna je konceptu kapitala kao procesa valorizacije živog rada. Budući da ne možemo reći što je Čovjek, ne znamo ni što bi Čovjek mogao biti – primjerice u društvu kojim ne vladaju apstrakcije i u kojemu Čovjek nije sredstvo već svrha sam po sebi.

Werner Bonefeld predaje na Odsjeku za politiku Sveučilišta u Yorku, UK. Prije dolaska u York predavao je na Sveučilištima u Frankfurtu i Edinburghu. Vodio je post-diplomske seminare o Kritičkoj teoriji na Universidad Nacional Autonoma de Mexico, na Benemerita Universidad Autonoma de Puebla, i na Universidad de Buenos Aires.

 

Ray Brassier: Granice kritičkog pesimizma

Kritika se srozava u pesimizam kada konfliktualno jedinstvo teorijske svijesti i klasne svijesti – kojeg Horkheimer brani u svom originalnom manifestu Kritičke teorije iz 1937. – skrućuje u njihovo statičko suprotstavljanje, poduprto neobjašnjenim kontrastom između postvarene svijesti i nesvedene subjektivnosti. Izvor eksplanatorne kritičke moći, kapital kao loš totalitet, postaje izvor permanentne tjeskobe o mogućnostima bilo kakvog otpora, budući da potonji nikada neće biti dovoljno negativan. Granice kritičkog pesimizma otkrivaju se onda kada razlikujemo pretpostavke koje kapital postavlja od njegovih zbiljskih (stvarnih, „wirklich“) pretpostavki, ili logiku vrijednosti od dinamike klasne borbe: kritički pesimizam reificira totalitet tako što izostavlja fantomsku subjektivnost prakse koja generira sablasnu objektivnost vrijednosti.

Ray Brassier je profesor filozofije na Američkom univerzitetu u Beirutu. Autor je djela Nihil Unbound: Enlightenment and Extinction (Palgrave Macmillan 2007). Trenutno radi na knjizi naslovljenoj Fatelessness: Freedom and Fatality after Marx.

 

Alexi Kukuljevic: Beckettov “Jezik Ne”

Ako već barbarski učinci naše kapitalističke modernosti nisu u ljudskome biću razvili odbojnost prema vlastitoj vrsti, kako se zemaljska kugla zagrijava prognoza za tu političku i navodno racionalnu životinju zasigurno hoće. Kako je procureni Pentagonov izvještaj od prije nekih osamnaestak godina podcrtao “Nuklearni konflikt, mega-suše, glad i naširoko rasprostranjeni društveni nemiri”. To se nastavlja. Uništavanje uvjeta samog života kao takvog od strane kapitala, poput Clovove opaske u Beckettovoj Endgame (Svršetak igre) da “više nema prirode”, sve manje i manje se čini pretjerivanjem. Pretpostavljeno zdravlje ekonomije postalo je nepobitni indikator onoga što je Guy Debord predviđajući nazvao planetarnom bolesti. Kapital je učinio planetu bolesnom. Odnoseći se prema lošem zdravlju, prema onome što je Adorno već označio kao  “permanentnu katastrofu”, bilo bi mudro naći orijentir u nečemu što je Beckett nekoć prozvao vlastitim “ludim malim lovačkim uzvikom” u “jezik Ne”.