Kroz oči djeteta Patpro će proći kroz tri razdoblja povijesti njezina domorodačkog naroda, u srcu amazonske prašume. Neumorno progonjeni, ali vođeni ritualima svojih predaka, ljubavlju prema prirodi i borbom za očuvanje svoje slobode, Krahô nikada ne prestaju izmišljati nove oblike otpora. Cvijet buritija zahvaća posljednjih 80 godina u životu Krahôa uz fokus na masakr koji se dogodio 1940. godine u kojem su poginuli deseci domorodaca. Snimanje masakra bilo je velika dilema. U pitanju je priča koja se mora ispričati, no redatelji nikako nisu htjeli proizvesti slike koje bi ponovno perpetuirale nasilje. Stoga shvaćaju da je jedini način da ga snime kroz njihova zajednička sjećanja, kroz priče iz kolektivnog imaginarija ovog naroda koji inzistira na preživljavanju.
Cvijet buritija sniman je petnaest mjeseci u četiri različita sela unutar domorodačke zemlje Kraholândia. Povijesni izvještaji temeljeni na razgovorima i aktualna zbivanja u zajednici poslužili su kao osnova za građenje filmskog narativa uz bliskoj suradnji s domorodcima koji su i supotpisali scenarij. Demonstracije u Brasiliji zbog presude koja ugrožava domorodački način života, kao i opasnosti s kojima se suočavaju posljednjih godina – krađa divljih životinja, sječa, reaktivacija ilegalne brane – apsorbirani su u film, kroz narativ u kojem prošlost i sadašnjost ravnopravno koegzistiraju. Ako su oblici nasilja danas višestruki i sposobni uništiti cijele narode, oblici otpora još su snažniji, življi i svakodnevno se iznova izmišljaju.
Za razliku od invazivnog agrobiznisa Krahô ne vide cerrado („koljevka vode“ kako nazivaju amazonski bazen) i njegove žitelje kao “sredstva” ili “resurse” koja treba iskoristiti. Naprotiv, cerrado je za njih složena i vitalna mreža sastavljena od ljudi, biljaka, životinja, duhova i drugih entiteta koji misle, osjećaju i djeluju u svijetu. Zbog njihova drevnog suživota i intenzivne interakcije s tim bićima, Krahô su razvili sofisticirano ekološko znanje, koje se generacijama prenosi kroz pripovijesti, pjesme i rituale. Ovaj autohtoni narod stoga je danas na prvoj liniji bitke koja se tiče sudbine cijelog planeta.
Nagrade i filmovi:
Cannes Film Festival (2023) – svjetska premijera; CPH:DOX (2024); Huelva Latin American Film Festival (2023) – Specijalna nagrada žirija; Munich Film Festival (2023) – najbolji film; El Gouna Film Festival (2023) – nagrada Green Star; Cinema Eye Honors Awards (2023) – Heterodox Award
João Salaviza (1984.) studirao je film na Lisabonskoj školi za kazalište i film i na Universidad del Cine u Buenos Airesu. Njegov prvi kratki film Arena nagrađen je Zlatnom palmom u Cannesu (2009), a uslijedio je Zlatni medvjed za kratki film Rafa (2012) na Berlinaleu. Njegov prvi igrani film, Planina, svjetsku je premijeru imao na Venecijanskom filmskom festivalu (Tjedan kritike) 2015. godine. Od tada je živio između Portugala i Brazila, s domorodačkim narodom Krahô. Njegov sljedeći film Mrtvi i ostali (u korežiji s Renée Nader Messora) premijerno je prikazan 2018. na filmskom festivalu u Cannesu, gdje je osvojio Specijalnu nagradu žirija u sekciji Un Certain Regard. Cvijet buritija njegov je drugi snimljen u korežiji s Renée Nader Messora i u suradnji s narodom Krahô a svjetsku premijeru imao je ponovno u Cannesu.
Renée Nader Messora (1979.) diplomirala je kameru na Sveučilištu Universidad del Cine u Buenos Airesu. Petnaest godina radila je kao asistentica režije na nekoliko projekata u Brazilu, Argentini i Portugalu, uključujući Planinu, prvi igrani film Joãoa Salavize. Snimila je kratki film Pohí, kroz koji je upoznala Krahô narod. Od tada radi sa zajednicom, pridonoseći organizaciji kolektiva mladih filmaša koji koriste film kao alat za jačanje kulturnog identiteta i samoodređenja naroda Krahô. Njezin prvi igrani film Mrtvi i ostali (korežija s Joãom Salavizom) premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, gdje je 2018. osvojio dobio Specijalnu nagradu žirija u sekciji Un Certain Regard. Film je komercijalno objavljen u nekoliko zemljama, posebice Francuskoj gdje ju je vidjelo 45.000 gledatelja. Cvijet buritija njezin je drugi snimljen u korežiji s Renée Nader Messora i u suradnji s narodom Krahô a svjetsku premijeru imao je ponovno u Cannesu.
