Vizualno zanosan revizionistički vestern ambijentiran u Čile na početku 20. stoljeća. Bogati zemljoposjednik unajmljuje tri konjanika da obilježe granice njegova velikog imanja i otvore put do Atlantskog oceana preko ogromne Patagonije. Ekspedicija u kojoj učestvuju mladi mestik i američki plaćenik, pod vodstvom nepromišljenog britanskog poručnika, se ubrzo pretvara u „misiju civiliziranja“.

Otok Dawson, u Ognjenoj zemlji, koristio je Pinochetov režim za pritvaranje i kasnije za istrebljenje političkih zatvorenika, uključujući vladine ministre i bliske prijatelje Salvadora Allendea. No na otoku se dogodio i raniji pokolj autohtonog stanovništva koji je potpuno zaboravljen. U Čileu je na djelu dvostruko odbacivanje povijesti – iste vlasti koje žele gurnuti u zaborav Pinochetovu diktaturu izbrisale su iz kolektivne memorije i genocid naroda Selk’nam koje bijelci u Čileu zovu Ona. Jedna od jedinstvenih perspektiva koje film nudi je ideja da su Čileanci bili kolonizatori u vlastitoj zemlji. Kako novonastale zemlje stvaraju nacionalne identitete? I zašto se ponavlja užas osvajanja, koji su u ovom slučaju zadali Čileanci, a ne Španjolci? U prvom djelu filma gledamo ogoljene, brutalne činove nasilja, dok u drugom djelu nasilje postaje potmulije i prelazi u jezik.

Događaji u filmu nisu dio službene verzije povijesti Čilea. Stotine svjedočanstava govore o pokolju i progonu domorodačkog stanovništva, ali nikada nisu donesene osuđujuće presude. Likovi u filmu inspirirani su istinitom pričom, svjedočanstvima i intervjuima koji se nalaze u nedavno pronađenoj arhivi koju su prije dvadesetak godina otkrila dva čileanska antropologa. Mestik Segundo, koji ima španjolsko ime, istodobno je potomak žrtve kolonizacije i dijete osvajanja – stoga događanja pratimo kroz njegove oči. Ali ideja je bila proizvesti i fikciju. Film je crpio inspiraciju iz romana, popularnih legendi, slika i kinematografije, a ne samo iz stvarnih događaja. U tom smislu film Doseljenici nije prava rekonstrukcija povijesti. To je prije razmišljanje o tome kako je fikcija, a posebno kinematografija, može modificirati i iskriviti, pa čak i iznova napisati. Ne zaboravimo – bijeli kolonizator ima kameru, autohtoni narodi nemaju. Kolonizatori su ovdje prikazani kao obični ljudi – siromašni, neuki i neotesani. Potpuno drukčiji od heroja iz holivudskih vesterna koji pretvaraju genocid u spektakl i zabavu pod egidom napretka i civilizacije. Gálvez Haberle ne zaboravlja ukazati na suučesništvo ali i potencijalno iskupljujuću ulogu filmskog medija – jer onaj koji posjeduje kameru ima i moć ponovnog pisanja povijesti.

*Nakon projekcije održat će se Q&A s direktorom fotografije Simoneom D’Arcangelom.

Nagrade i festivali:

Cannes Film Festival (2023) – svjetska premijera, nagrada FIPRESCI u sekciji Un Certain Regard; Golden Rooster Awards (2023) – najbolja režija, najbolji umjetnički doprinos (Simone D’Arcangelo – kamera); Stockholm Film Festival (2023) – Bronze Horse za najbolji film; Festival du nouveau cinéma de Montréal (2023) – najbolji film; Almeria Western Film Festival (2023) – nagrada Carlo Simi; Festival de cine de Lima PUCP (2023) – najbolji film; San Sebastián International Film Festival (2023)