Svatko ima svoju Himeru, nešto što pokušava postići, ali nikad ne uspijeva pronaći. Za grupu pljačkaša etruščanskih grobnica, Himera predstavlja izbavljenje od rada i san o lakom bogaćenju. Za Arthura, Himera je Benjamina, žena koju je izgubio. Kako bi je pronašao, on izaziva nevidljivo, traži svuda, ulazi u utrobu zemlje u potrazi za vratima zagrobnog života o kojima pripovijedaju mitovi. Na magično-realističnom putovanju između živih i mrtvih, šuma i gradova, fešta i samoće, isprepliću se sudbine živopisnih i ekscentričnih likova, a sve u potrazi za Himerom. Ova sanjiva pikarska drama ambijentirana u Toskanu 1980-ih također govori o prodoru materijalizma u sve pore društva. Djecu se uči da više ne postoji ništa nevidljivo (pa tako ni mitska kći Tifona i Ehidnine koja je sprijeda bila lav, straga zmaj, a sredini koza) a novac postaje jedino sredstvo osnaživanja. Kao i svi filmovi Alice Rohrawcher i ova mistična pustolovna sanjarija iskazuje njenu fascinaciju nesvakidašnjim zajednicama koje gaje specifične kodove ponašanja i kolektivne vrijednosti – od njene destruktivne inačice u vidu trombalora (pljačkaši grobova), kojima se priključuje arheolog-otpadnik Arthur nakon što je izgubio jedinu osobu koja ga povezuje sa živućim svijetom, do njene konstruktivne, emancipirajuće inačice u vidu napuštene željezničke stanice koju Italia transformira u komunalni dom gdje može započeti novi život („ako ne pripada nikome, znači da pripada svima“). Istovremeno sam film nadilazi identifikaciju s pričom glavnog (anti)junaka – ona je samo jedna od brojnih niti koje tvore zakučasti obrazac poput onih koje nalazimo na drevnim etruščanskim ornamentima – i postaje kolektivni ritual.
Nagrade i festivali:
Cannes Film Festival (2023) – svjetska premijera, nagrada AFCAE Art House Cinema; Chicago International Film Festival (2023) – najbolja kamera, najbolja glumačka ekipa; Europske filmske nagrade (2023) – najbolja scenografija; nagrade David di Donatello – 13 nominacija; São Paulo International Film Festival (2023) – nagrada publike; Valladolid International Film Festival (2023) – nagrada Silver Spike za najbolji film; Festival Cinéma Méditerranéen de Bruxelles (2023) – Specijalna nagrada žirija; Telluride Film Festival (2023) – nagrada Silver Medallion
Alice Rohrwacher (Fiesole, 1981.) talijanska je redateljica i scenaristica poznata po filmovima Corpo celeste (2011.), Čuda (2014.), za koji je osvojila Veliku nagradu žirija na Filmskom festivalu u Cannesu te Sretni Lazzaro (2018.) koji je na istom festivalu nagrađen za najbolji scenarij a nominiran je i za četiri Europske filmske nagrade. Dokumentarni film Futura (2014) koji je režirala zajedno s Pietrom Marcellom i Francescom Munzijem prikazan je u sklopu dokumentarne konkurencije 14. Subversive Film Festivala.
