Revolucionarka kodnog imena Crvena središnja je protagonistica eksperimentalnog filma Milice Rakić naslovljenog Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti. Riječ je o osujećenoj borkinji i aktivistici, ženi u tranziciji između dvaju vremena i dvaju svjetova, zarobljenoj između neslobode i mogućnosti nove revolucije. Pratimo njezin buntovni i neposlušni monolog kojim jasno pokazuje da odbija sudjelovati u nametnutoj pacifikaciji ženskog pokreta, odnosno njoj neprihvatljivu poretku koji je izbrisao važnost ženske emancipacije. Kako ističe Stevan Vuković u tekstu o filmu, riječ je o junakinji, posredovanoj naracijom izvan kadra i alter egom, koja utjelovljuje novu ženu, stasalu i stvorenu u Narodnooslobodilačkoj borbi, od koje se, međutim, već u poslijeratnom razdoblju uspostave vlasti u FNRJ odustalo.

Prvo što čujemo, promatrajući interijer građanske vile iz 1930-ih, ženski je glas koji nas obavještava da se vila prodaje, iznova, ovaj put po nižoj cijeni. Isti nas glas upoznaje s protagonisticom Crvenom, vlasnicom vile, pa kaže da je “Veliko pitanje da li će (vila) naći kupca, jer je vlasnica bila revolucionarka, komunistkinja, antifašistkinja, feministkinja, ratnica, udarnica, trudbenica, društveno-politička radnica, ali pre svega žena koja je ostala verna svojim idealima”. Naracija u prošlom vremenu uvodi svojevrsnu prustovsku optiku složenog i nelinearnog vremenskog toka i neizvjesnog kronotopa, što je dodatno naglašeno montažom igranih i dokumentarnih, to jest, arhivskih scena razdoblja obnove i izgradnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije, preko kojih drugi ženski glas čita segmente arhivske dokumentacije Antifašističkog fronta žena Jugoslavije iz razdoblja od 1947. do 1949.

Prijeratne socijalističke feministkinje, među kojima je bila i Crvena (doznajemo da je u vili vodila ilegalnu štampariju i da je upravo od tamo krenula u Narodnooslobodilačku borbu iz koje se vratila s činom bojnice), pretpostavljale su da se marksizam i feminizam može ujediniti. Međutim, vrlo brzo uspostavilo se da je posrijedi nesretni brak u kojem je klasna borba bila izdignuta nad ženskim pravima. Stoga, Crvena uistinu baca rukavicu u lice ideji da se socijalistička teorija i praksa mogu transformirati u skladu s njezinom vizijom oslobođenja žena. Što o tome misli, doznajemo iz dijaloga koji se vodi između njezina lika i alter ega kojeg glumi muškarac u ulozi visokopozicioniranog političara. Ona kaže: „Iskoristili ste moju smrt da Antifašistički front žena ugasite!“ Usto, njezina razmišljanja o predaji nekadašnjih feministkinja i manjkavosti novouspostavljenog poretka, potkrepljuje i arhivski materijal s izvještajima o nedostatcima rada AFŽ-a iz 1947.

Izjednačavajući vlastitu smrt s gašenjem pokreta u kojem je bila aktivna članica, Crvena upire prstom u novu vlast i govori: „… pravo muško društvo, za koga su žene i dalje bile podčinjene supruge, dobre majke, lebdeća bića uvijena u kozmetiku”. Njezina buntovna gesta opiranja okolini i autoritarnom poretku nije ugašena u nekoj vrsti posthumne lamentirajuće pasivnosti nego inzistira na budućem neposluhu novih revolucionarki jer u posljednjim kadrovima filma, Crvena poziva na (novi) ženski juriš.

Izložba postavljena u Black Boxu svojevrsni je izlazak iz fizičkog okvira filmskog kadra i predstavlja zamišljeni interijer građanske vile iz 1930-ih u kojoj Crvena vodi posthumni monolog. Na zidovima i u prostoru promatramo Crveninu zbirku umjetničkih djela, nastalih uglavnom između 1950-ih i 1960-ih, koja svjedoče dosljednoj afirmaciji vlastita estetskog iskustva. Svjesna potrebe javnog djelovanja, Crvena se intenzivno družila s umjetnicima te podupirala izgradnju jugoslavenskog kulturnog identiteta u kojem se strastveno vjerovalo u socijalistički projekt imajući na umu formalnu složenost takvog ideološkog i etičkog izbora. Njezin umjetnički odabir nastaje u vrijeme destaljinizacije i oslobođenja kulturne proizvodnje u Jugoslaviji, ali i unutar Istočnog bloka s razumijevanjem modernosti čija okosnica nije više kolektivitet nego individualizam. Zbirka Crvene nastaje prihvaćanjem inovatorskih iskustava suvremene europske umjetnosti i zadržava obilježja međunarodnog mainstreama, pokazujući da nije robovala proskribiranim temama, da je pratila dekonstrukciju soc-realizma i ponovnu uspostavu modernističkih ideja. Ignorirala je Krležinu tezu da je Murtićevo slikarstvo „opasno zastranjenje ukusa“ (Krleža, „O tendenciji“, Izvanredni plenum Saveza književnika Jugoslavije, Beograd 1955.), ali i Depolovo razočaranje „šupljim periodom“ suvremene umjetnosti (J. Depolo, „U znaku mrlja. Pismo s Biennala u Veneciji“, Vjesnik, Zagreb, 1958.), ne zanimajući se za podređivanje umjetnosti ideološkom imperativu, upravo kao što feminizam nije podredila novom društvenom poretku. Istražujući pitanja modernističke paradigme u širem europskom kontekstu, s radovima Vojina Bakića, Jagode Buić, Sonie Delaunay, Marijana Jevšovara, Ede Murtića, Ksenije Kantoci ili Josipa Vanište, stvorila je specifičnu umjetničku zbirku koja predstavlja egzistencijalno i duhovno iskustvo vlastita vremena.

Uz radove Milice RAKIĆ predstavljamo:

Slava ANTOLJAK, Vojin BAKIĆ, Jagoda BUIĆ, Sonia DELAUNAY, Dušan DŽAMONJA, Emil FUŠ, Oskar HERMAN, Ljubo IVANČIĆ, Marijan JEVŠOVAR, Ksenija KANTOCI, Albert KINERT, Vladimir KRISTL, Fernand LÉGER, Piet MONDRIAN, Edo MURTIĆ, Ivan PICELJ, Sophie TAEUBER-ARP, Josip VANIŠTA

Autorica izložbene koncepcije: Leila Topić
Kustosice izložbe: Zorana Đaković Minniti, Dina Pokrajac, Leila Topić

Izložba je otvorena do 23. lipnja 2024.