Prema Luxemburg, svi objektivni argumenti u prilog socijalizmu ovise o „konceptu sloma, društvene katastrofe… kataklizme“. No, kakav je marksizam kao materijalizam katastrofe? Predmetom njegova razmatranja nikada nije bila materija, već vladavina idealnih odnosa čiste forme koji nadziru i ograničavaju te povratno bivaju ograničeni materijalno-metaboličkim tokom. Destruktivne tendencije kapitalizma nisu materijalne naravi, već plod duhovne mašine, a naš najbolji resurs za borbu protiv njih je prosvijećenost i samosvijest masa, stečena kroz paćeništvo i edukativne poraze.

Sa stajališta metafizičkog materijalizma, ovakva slika povijesti kao polja slobode izborene krvavom i dvojbenom dijalektikom, bila bi besmislena. Budući da bi život bio sveden na neki oblik puke neagentivne kemijske repeticije, kojom isključivo upravlja odnos između unutarnje sile i vanjskih uvjeta, sloboda ne bi bila ništa doli paradoksalna iluzija.

Međutim, otkrića bioloških znanosti ukazuju na „kognitivnu“ ili čak „teleološku“ biologiju, slijedom koje je organizmima – daleko od toga da svoj finalni oblik zadobivaju slijepom, mehaničkom kauzalnošću odozdo – prirođena agentivnost, kreativnost, te stremljenje prema konačnoj formi.

Ovakvo razumijevanje življenih procesa, kao intrinzično bliskih umnosti na svim razinama (od stanice preko organizma do ekološke zajednice) puno je perspektivnija osnova za ekosocijalističku politiku slobode, suživot više različitih vrsta i upravljanje planetom – od buržoaskog materijalizma na kojem se marksizam počesto temeljio, i to ne bez problematičnih implikacija.

moderira: Stipe Ćurković